SAI BABINO DJETINJSTVO I BOŽANSKE IGRE

Ovo je istinita priča o Bogu koji se u ljudskom obliku pojavio na zemlji. Utjelovljenje se dogodilo 23.11.1926. u malom i tihom selu Puttaparthiju u južnoj Indiji. Puttaparthi je bio siromašni zaselak sa bijelim kućicama pokrivenim sa slamom, bez škole, zdravstvene ambulante i komunalne infrastrukture, koji je u davna vremena bio poznat kao Dom stočara (Gollapalli). Legenda govori kako je jedna čudnovata zmija svakodnevno pila mlijeko iz vimena jedne krave. Jednog dana pastir je primijetio zmiju kako visi ispod kravljeg vimena i pogodio ju kamenom. Previjajući se od bola zmija je proklela sve pastire sela i predskazala da će uskoro u selu biti puno mravljih brežuljaka, (poput čunjeva) što se uskoro i dogodilo. Zbog toga su stanovnici sela promijenili ime sela u Puttaparthi (Mravlji brežuljak). Kao dokaz ove legende u selu i danas postoji kamen s ulegnućem na jednoj strani i poprečnom crvenom prugom kao trag kobrine krvi. Kasnije je Sai Baba otkrio da na jednoj strani kamena postoji slika Sri Gopalasvamija kako naslonjen na kravu svira flautu. Od tada je kobrina kletva izgubila štetnu moć i stoka u Puttaparthiju je počela napredovati. U selu postoji i hram koji su izgradili stočari, ali i stara tvrđava obitelji Raju. Pokraj sela teče rijeka Chitravathi. Puttaparthi je uvijek bio poznat po učenim i pobožnim ljudima, junacima i dobročiniteljima. I obitelj Raju bila je poznata po pobožnosti i izgradnji hrama. Po svojoj pobožnosti posebno se isticao Sri Kondama Raju koji je bio mali zemljoposjednik i veliki majstor glazbe i glume, ali i vegetarijanac, a doživio je duboku starost jer je umro u 112 godini kada mu je unuk Sai Baba dao zadnju čašu vode. Povremeno bi u njegovu kučicu dolazio lutajući svetac Venka Avadhuta. Jednom prilikom rekao je Kondama Raju: «Bit ćeš svjedokom utjelovljenja Boga na zemlji u ljudskom liku». Njegova kučica bilo je mjesto okupljanja seoske djece kojima je Raju pričao razne priče o Bogu i svecima, ali i pjevao razne svete pjesme. Vrlo pobožna bila je i njegova supruga Sri Lakshamma. U braku su imali dva sina kojima su dali imena mudraca, Pedda Venkapa Raju i Chinna Venkapa Raju. Oni su naslijedili njegove književne, glazbene i dramske sposobnosti, ali i njegovu pobožnost. Stariji sin Pedda Venkapa Raju oženio je Easvarammu, kćerku Sri Subbe Rajua iz susjednog sela koji je sudjelovao u izgradnji hrama. U sretnom braku dobili su sina i dvije kćerke. Prošlo je nekoliko godina i Easvaramma je počela čeznuti za drugim sinom. Zajedno sa svekrvom, svakodnevno se molila Bogu i pridržavala se strogih zavjeta kao što je noćno bdijenje i uzdržavanje od hrane. U njihovoj kući su se noću počele događati čudne stvari kao što je sviranje tambure i bubnja koji su bili naslonjeni na zid. Jednog dana Easvarammi je svekrva rekla da je sanjala o Sathyi Narayani odnosno o čovjekovom unutarnjem Bogu, a ujedno ju upozorila da se ne boji ako joj se nešto čudno i neočekivano dogodi. Nebo je čulo njezinu molitvu i vidjelo da je čistog srca, zdrava i bez grijeha i Bog se spustio na zemlju i prihvatio ljudski lik.

Jednog dana Easvaramma je došla po vodu na seoski bunar i zagledala se u okolne brežuljke. Odjedanput je na nebu ugledala kuglu plave svjetlosti kako joj se polako približava i osjetila da je ušla u njezinu utrobu. Odmah je pala u nesvijest i u nesvjesnom stanju odvezena kući. Kada se osvijestila nešto je u njoj reklo da je ostala trudna što se nakon nekoliko mjeseci i potvrdilo. Ujutro 23.11.1926. godine za vrijeme izlaska sunca Easvaramma je rodila sina. Žene, koje su bile prisutne u porođaju stavile su dijete na tkaninu na pod. Ubrzo zatim žene su primijetile da se tkanina miče i iz nje izlazi zmija naočarka koja nije ugrizla dijete. U trenu je zmija čudnovato nestala. Inače u Indiji je zmija naočarka jedan od simbola Boga Šive. Dijete je dobilo ime Sathya Narayana (istinski Bog). Jednog dana, kada je imao devet mjeseci, majka ga je okupala i obukla, a na čelo mu stavila vibhuti (sveti pepeo) iz Šivina hrama. Tada je oko djeteta opazila aureolu blještave svjetlosti. Od samog početka dijete je bilo ljubimac cijeloga sela Puttaparthija jer su ga krasila ljepota, umiljata narav i stalni smiješak na usnama. Uskoro je miris jasmina ispunio zrak oko njega. Volio je imati točku na čelu pa je uzimao boju iz sestrinih toaletnih kutija i mazati čelo. Kad je počeo trčati po prašnim i blatnjavim ulicama, po golim brežuljcima ili rižinim poljima, bilo je znakova da je drukčiji od svojih vršnjaka. Imao je jako osjećajno srce za sva živa stvorenja i teško je podnosio da netko pati. Držao se podalje od mjesta gdje su ubijali ili mučili životinje. Kada su njegovi roditelji odabirali perad radi klanja za jelo, mali Sathya Narayana je takvu životinju pritisnuo na svoje grudi, mazeći je i milujući sa željom da je poštede. Susjedi u selu zvali su ga «božanski mudrac» zbog njegove silne ljubavi prema ljudima i životinjama. Od rane mladosti bio je vegetarijanac. Često je odlazio u susjedstvo do Karnamove kuće čiji su žitelji bili vegetarijanci i uzimao vegetarijansku hranu koju mu je nudila postarija gospođa Subbamma. Bio je brzonog i volio je igre i zabave u prirodi, a bio je i vođa izviđača. Nikada nije sudjelovao u igrama gdje su mučili životinje, kao što je borba pijetlova, hvatanje medvjeda u zamke ili trke volovskim zapregama. Kada je u susjedno selo znao doći putujući zvučni film, njegov otac znao je povesti i djecu, ali Sathya (Satija) nije htio ići rekavši, da film prikazuje ružnu stranu obiteljskog života te hvali okrutnost, lukavost i zločin, a Bogovi se vulgarniziraju. Uvijek kad bi se prosjak pojavio na kućnim vratima Satija bi mu dao neki zalogaj. Kad bi na ulici sreo bogalje ili slijepce doveo bi ih kući i molio majku ili sestre da im dadu nešto za jelo. Ponekad ga je obitelj zbog toga korila. Jedanput mu je majka rekla: «Satija, ako budemo dijelili hranu prosjacima i slijepcima, morat ćeš i sam gladovati».Ta prijetnja nije ga zaplašila pa je i dalje iznosio svoje obroke gladnim ljudima na vratima, a sam je toga dana odustao od ručka ili večere. Jednog dana kada je prosjacima dao mnogo hrane iz obiteljskih zaliha, odlučio je da ne jede nekoliko dana. Nitko ga nije mogao nagovoriti da dođe do svoga tanjura koji je ostao netaknut, ali mali Satija je izgleda imao tajanstvenog hranitelja jer danima nije pokazivao znakove slabosti. Kada ga je zabrinuta majka molila da jede, odgovarao je da se već najeo slatkiša pripremljenih od riže na mlijeku koje mu je dao neki starac. Pružio je majci svoju ruku iz čijeg dlana je osjetila miris mlijeka i jogurta. Međutim, toga starca nikada nitko nije vidio. Sathijino vladanje bilo je uvijek uzorno, ali i tajnovito. Svi roditelji u selu počeli su spominjati malog Satiju kao primjer svojoj djeci koji je postao njihov duhovni učitelj (guru). Za vrijeme jedne noćne procesije kada su sliku sveca Rame postavili na cvijećem ukrašena kola koja su vukli volovi, na kolima pored svećenika sjedio je i mali Satija kao duhovni učitelj djece (guru), dok su svi ostali hodali pored svirača i bubnjara . U selu Puttaparthi nalazi se i osnovna škola koju je sa svojim vršnjacima pohađao i mali Satija. Pokazao se veoma bistar u učenju, a najviše je pokazao dara za glazbu, poeziju i glumu. Već u osmoj godini pisao je pjesme za seoske zabave. U to vrijeme škola je kažnjavala svako zakašnjenje na nastavu. Svako dijete koje bi zakasnilo osjetilo bi učiteljev udarac šibom od trstike. Onaj tko više zakasni dobije više udaraca. Da bi izbjegla batine djeca su se još prije izlaska sunca okupljali pod strehom školske zgrade, bez obzira na kišu ili zimu. Satiji je bilo žao prijatelja kada su cvokotali od zime te im je od svoje kuće donosio košulje, ručnike i pokrivače (dhotije). Prije upisa u višu školu trebalo je položiti ispit koji se održavao u gradiću Penukonda, udaljenog 16 milja od Puttaparthija. Na ispit je u zaprežnim kolima sa volovskom zapregom krenulo 18-ero djece. Ispiti su trajali tri dana, a jedini je prošao Satija. Više razrede osnovne škole nastavio je pohađati u selu Bukkapatnamu, udaljenom 4 kilometara od Puttaparthija. Zajedno s ostalom djecom, u školu je morao pješice ići rano ujutro nakon hladnog obroka riže ili sirutke. U torbi je pored knjiga nosio i poslijepodnevni obrok. Dolazeći ranije u školu okupljao bi djecu, postavio bi neki kip ili sliku kao i cvijeće te izvodio obred bogoslužja. Djeca su se okupljali oko njega jer im je iz prazne torbe dijelio slatkiše, voće, olovke ili gumice, a bolesnima ljekovitu travu iz Himalaje. Neka djeca počela su ga i ovdje zvati svojim duhovnim učiteljem (guruom). Kada bi ga djeca pitala odakle mu tolika hrana, on je odgovarao da mu to daje seoska božica (Grama Šakti). Satija je bio zvijezda vodilja u Bukkapatnamu jer je bio najpametniji učenik u razredu iako je rijetko otvarao svoje knjige. To je izazivalo zavist neke djece koja su ga dočekivali kod rijeke Chitravathi i nasilnički vukli po pijesku ili mu držali glavu pod vodom, ali im je sve opraštao i nikada se nije žalio. Tijekom ljetnih mjeseci često je sa svojim prijateljima dolazio na rijeku Chitravathi gdje je plivao ili se igrao pun smijeha i radosti. Na pješčanoj obali radio je pješčane grude i bacao ih djeci da ju pojede. Kad je dijete uhvatilo pješčanu grudu ona se u ruci pretvorila u nešto toplo, slasno i ukusno. Često bi poveo svoje prijatelje na vrh stjenovitog brda gdje se nalazilo zeleno stablo tamarinda. Tamo bi upitao prijatelje koje voće žele? Svaka vrsta voća koju su zatražili pojavila se na granama. Bilo je tu jabuka, krušaka, banana, smokvi, manga i drugih voćaka. Ponekad je nestao u planinama i nije ga bilo danima. Za svako neznanje ili nedisciplinu u školi se često čuo fijuk učiteljeve šibe koja se spuštala na leđa ili dlanove nesretnih učenika. Evo jednog primjera kada je stradao i Satija. Učitelj je dao zadatak da se na engleskom jeziku opiše veličina Indije. Kako je ovaj zadatak najbolje napravio Satija, učitelj mu je naredio da umjesto njega kazni sve učenike koji to nisu napravili i to tako da lijevom rukom uhvati nos, a desnom ih udari po obrazu. Kako je Satija bio protiv svakog nasilja njegovi udarci su se nježno spuštali na njihove obraze. Učitelj se tada razljutio uhvatio Satija za nos i dao mu tridesetak udaraca po glavi. Jednoga dana učitelj je opazio da Satija ne bilježi njegovo predavanje te je povikao da ustanu svi koji nisu ništa napisali. Ustao je jedino Satija. Na učiteljevo pitanje zašto nije ništa napisao, Satija je odgovorio: «Gospodine, zašto bih zapisivao jer sam sve razumio, postavite mi pitanje i ja ću odgovoriti».Učiteljev ponos bio je povrijeđen pa je naredio Satiju da stane na klupu i ostane stajati do zadnjeg zvona toga dana. Nakon što je zazvonilo zvono u razred je ušao učitelj drugog nastavnog sata. Bio je to učitelj engleskog jezika Janab Mahbub Khan koji je volio Satija nudeći mu često slatkiše. Kada je učitelj Khan ušao u sobu začudio se što učitelj još sjedi, a Satija stoji na klupi. Kada je upitao učitelja zašto ne ustane, ovaj mu šapući odgovori da ne može jer se stolac zalijepio za njega i podiže se zajedno s njim. Djeca su u smijehu odgovorili da je to vjerojatno Satijina čarolija. Kada su oba učitelja zamolili Satija da siđe s klupe, stolac je otpao i učitelj se mogao slobodno kretati. Po završetku osnovne škole u Bukkapatnamu završnu svjedodžbu dobivali su samo oni učenici koji su prošli završni ispit. Među mnogim Satijinim prijateljima bili su Ramesh i Suresh koji su ga jako voljeli i za sve mu se obraćali. Bili su čista srca, ali ne osobito bistri. Zamolili su Satija da im pomogne na ispitu kako bi prošli ovaj završni ispit. Satija im je obećao pomoć, ali da na ispitu ništa ne pišu i ne predaju nikakve listiće školskom nadzorniku, a iz dvorane da izađu kad on predaje listiće. Ispit je trajao dva sata, a Satija je napisao tri odgovora, jedan za sebe, a dva za prijatelje njihovim rukopisom. Nakon deset dana objavljeni su rezultati, a prolazne ocjene dobila su samo tri učenika, Satija i njegova dva prijatelja. Svoje daljnje školovanje Satija je nastavi u udaljenom Kamalapuru gdje je živio i radio kao učitelj njegov stariji brat Seshama Raju, jer su njegovi roditelji željeli da nastavi obrazovanje u koledžu kako bi postao službenik. I ovdje je Satija bio najbolji učenik, a uz to miran i dobro odgojen postao je miljenik svojih učitelja. Prilikom izvođenja neke drame u gradu pjevao je prekrasnim glasom molitvu prije podizanja zavjese, što mu je donijelo glas da je u grad došao «pravi glazbenik». Učitelj tjelovježbe osnovao je grupu školskih izviđača u koju je svim srcem htio da uđe i Satija kao duša grupe. Satija je stalno odbijao učitelja i prijatelje izviđače zbog odječe koju, zbog siromaštva, ne može kupiti. Bliski prijatelji iz razreda su se jako rastužili, a jedan dječak, sin glavnog računovođe u uredu za prihode, donio je jednog dana u školu dvije izviđačke uniforme i jednu ponudio Satiji. No unatoč molbi i nagovaranju nije ju htio uzeti uz obrazloženje: «Tvoj otac je ove uniforme nabavio za tebe i one nisu bile namijenjene meni. Ja sam istina, kako to kazuje i moje ime. Kad bi ovu uniformu obukao umjesto tebe, uništio bi istinu». Satija im se napokon pridružio kada se išlo na sajam stoke u Pushpagiri. Želio je pokazati kako služiti bližnjemu i kako ljubav nadvladava sve ostalo. Kako nije imao niti novčića za autobusnu kartu, na sajam je krenuo pješice. Jednom siromašnom dječaku prodao je zbirku knjiga iz prethodnog razreda za pet rupija iako je ovaj nudio dvanaest rupija. Na jednom odmaralištu netko mu je ukrao torbu i novac. Tražeći torbu u jednom kamenom jarku našao je jedan novčić i nastavio put prema sajmištu. Na sajmištu je opazio čovjeka koji je na svojem primitivnom ruletu nudio dobitak za sretne ljude. Satija je došao do čovjeka i okrenuo iglu ruleta nekoliko puta i svaki puta dobio. Prekinuo je okretanje kad je skupio dvanaest anna što mu je bilo dovoljno do kraja tjedna, jer hrana je zamahom ruke dolazila na tajanstveni način. Kako nije kupovao hranu s ostalim izviđačima, učitelj je mislio da ga hrane neki rođaci na sajmu. Satija se s mnogo oduševljenja prihvatio posla i tako svakodnevno nadahnuo razredne prijatelje na nesebično služenje društvu. Prilikom odlaska ponudili su mu prijevoz autobusom, ali se Satija neprimjetno izgubio i pješice se vratio u Kamalapuru. U Kamalapuru je povremeno pisao pjesme za trgovca Kote Subbannu. Kada je dobio potrebne podatke Satija bi na teluškom jeziku napisao pjesmu hvaleći određeni proizvod. Unajmio bi grupu dječaka koji bi, hodajući ulicom, nosili ploče s imenom proizvoda i pjevali pjesmu o tom proizvodu. Ti bi stihovi pjesme ulazili u uho ljudima i reklamirani proizvod koji je bio više prodavan. Za uzvrat je trgovac davao Satiju novac, odjeću, knjige i ostalo što mu je bilo potrebno. Odvraćao je svoje prijatelje od trošenja alkohola, pušenja cigareta i žvakanja betel listova, te da ne idu u kino gdje se prikazuju nemoralni filmovi, ali ih je poticao da pjevaju božje pjesme (bhajane), te da vode brigu o čistoći i osobnoj higijeni. Kada je Satijin brat Seshama Raju završio obrazovni tečaj teluškog jezika dobio je posao u srednjoj školi u Uravakondi. Sa sobom je poveo ženu, djecu, ali i Satiju radi daljnjeg školovanja u srednjoj školi. Prije nego je Satija došao u Uravakondu, ondje se o njemu pričalo da je sjajan pisac na teluškom jeziku, dobar glazbenik, genije za ples, mudriji od svojih učitelja i zbog božanskih moći može zaviriti u prošlost, sadašnjost i budućnost svakog čovjeka. Svaki je učitelj želio da Satija bude u njegovom razredu, a uskoro je postao ljubimac cijele škole. Svakog dana prije početka rada kad bi se učenici okupljali na molitvu, Satija bi se popeo na katedru i vodio vjeronauk. Svirao je glazbalo i bio je duša i tijelo dramske sekcije i atletskog tima, a najbolji među školskim izviđačima. Za sebe i bratovu obitelj Satija je svaki dan šest puta odlazio po vodu na seoski bunar udaljen jednu milju od kuće. Vodu je nosio u zemljanim loncima obješenim preko ramena. Svaki drugi ili treći dan po okolnim brežuljcima skupljao je suho granje i u zavezanim svežnjevima stavljao na glavu i donosio kući. Unatoč tim i ostalim kućanskim poslovima uvijek je bio svjež, živahan i pun smijeha i humora. Njegovi susjedi bili su zabrinuti što toliko radi i preklinjali ga da piše roditeljima da ga uzmu k sebi. Satija im je odgovarao: « Zašto se brinete? Ja volim biti koristan i sretan sam što mogu služiti drugima». Uskoro su mnoge osobe tražile Satija da im pomogne naći izgubljene predmete. Svojim prijateljima davao je samo prva i zadnja slova imena ljudi kod kojih mogu naći izgubljene predmete. Jednog dana učitelj je izgubio vrijedno nalivpero i zamolio Satija da otkrije osobu koja ga je uzela. Satija je naveo ime njegovog sluge, ali učitelj nije povjerovao jer je sluga bio uvijek pošten. Satija je dalje otkrio da je sluga poštom poslao nalivpero svome sinu koji studira u Anantapuru što može i dokazati. Nakon nekoliko dana Satija je, samo njemu poznatim kanalima, dobio pismo u kojem sluga pita svog sina kako piše nalivpero i savjetuje sina da pazi na njega jer je skupocjeno. Sin odgovara ocu da je nalivpero prekrasno i budno će ga čuvati kao očev poklon. Ovaj sinovljev odgovor došao je u učiteljeve ruke. Sljedeći slučaj govori o jednom muslimanu koji je izgubio konja kao jedini izvor zarade prevozeći ljude i stvari. Satija mu je odmah rekao da se konj nalazi pokraj kupole obližnjeg svetišta, milju i pol od grada. Čovjek je doista tamo našao konja kako mirno pase. Jedne večeri na volovskim kolima u Uravakondu je stigla skupina žena kako bi prisustvovala prikazivanju filma. Kako su bile stisnute u kolima jedna je žena ukrala zlatni ukras s kose druge žene. Nestanak je otkriven kada su sišle sa kola, ali ni jedna nije sumnjala u drugu jer su se dobro poznavale. Tada ih je savjetovao jedan stariji čovjek da pitaju čudesnog dječaka koji ovdje živi. Čim su došli pred Satiju on je uperio prst u jedu ženu i rekao:«Ej, Janakamma, vrati zlatnu ukosnicu», što je ona odmah i učinila pognuvši glavu od stida. Iz do sada navedenog, u krhkom tijelu 13-godišnjeg Satije povremeno smo vidjeli mnoga čuda kao bljesak moći i veličanstvenosti. Navečer 8. ožujka 1940. Satija je hodao bos po zemlji i najedanput skočio u zrak uz glasan povik, držeći se za jedan prst desnog stopala. Kako je u Uravakondi bilo mnogo velikih crnih škorpiona, njegovi prijatelji su odmah pomislili da ga je jedan ugrizao te su bili zabrinuti jer nitko ne može preživjeti ugriz zmije ili škorpiona. Međutim, Satija je te noći spavao bez bolova i sutradan se dobro osjećao, ali navečer je pao u nesvijest i tijelo mu se ukočilo, a disanje utihnulo. Njegov brat je doveo liječnika koji mu je dao injekciju i ostavio lijekove da ih uzme kad izađe iz nesvijesti, ali Satija je bio u nesvijesti cijelu noć. Sutradan mu se svijest vratila, ali se čudno ponašao. Odbijao je hranu i nije odgovarao na pitanja. Iznenada bi zapjevao ili recitirao stihove, naizmjence bi se smijao ili plakao. Povremeno bi imao snagu desetorice ljudi, a drugi puta bi bio krhak poput tanke grančice ili se ukočio. Ponekad bi bio vrlo ozbiljan i govorio o filozofiji ili o Bogu te opisivao daleka hodočašća gdje nikada nije bio. Satijin brat poštom je obavijestio roditelje, ali je trebalo tjedan dana da stignu. Nakon nekoliko dana brat je postao nervozan i našao čovjeka koji će biciklom otići u Puttaparthi po roditelje. Dok je opisivao put kojim čovjek treba poći, javio se Satija i rekao da ne šalje čovjeka jer će roditelji za pola sata biti ovdje, što se i obistinilo. Roditelji su se prestrašili kad su vidjeli Satijino stanje i pozvali nekoliko liječnika, i istjerivače duhova, ali ništa nije pomoglo. Naposljetku su roditelji poveli Satiju kući u Puttaparthi odakle su ga vodili kod nekoliko liječnika, ali bez rezultata. Jednom prilikom Satija je rekao roditeljima: «Zašto toliko brinete? Nema liječnika koji me može izliječiti». Roditelji su tada doveli istjerivača duhova koga je Satija ismijao. Nakon toga iz jednog sela pokraj Kadirija doveden je čuveni istjerivač đavola, štovatelj božice Šakti. Bio je divovskog stasa, krvavo crvenih očiju, divljeg izgleda i sirovog ponašanja. Svoj ritual je započeo žrtvovanjem ptice i janjeta, zatim je obrijao Satijinu glavu i oštrim predmetom na tjemenu glave urezao tri poveća križa. Na otvorene rane izlio je vapneno mlijeko pomiješano sa sokom češnjaka i kiselih plodova, a teškom palicom udarao dječaka po zglobovima. Ujedno je odredio da se svako jutro na dječakovu glavu izlije 108 kanti hladne vode. Roditelji su promatrali ovu okrutnost i bili iznenađeni da Satija nije ispustio niti glasa. I na kraju je upotrijebio svoje najjače oružje- kalikam, mješavinu svih okrutnih čarobnjačkih metoda u mučenju. Primijenio ga je na Satijine oči. Dječakovo tijelo potreslo se od boli, lice je pocrvenilo i oteklo, a oči su se zatvorile i lučile suze. Roditelji i starija sestra plakali su od boli jer su osjećali krivicu za ovo mučenje i željeli su spasiti dječaka iz čeljusti toga demona smrti. Satija im je davao znakove da će izaći van i da ga tamo spremno dočekaju. Vani im je rekao da mu donesu jednu biljku koja ima ljekovita svojstva. Kad su mu stavili biljku na njegove oči oteklina se povukla, a očni kapci su se otvorili. Ovim Satijinim tretmanom demonski liječnik bio je poražen i strašno se razbjesnio poput divlje zvijeri kojoj je izmakao plijen. Da bi ga umirili, roditelji su mu platili uz obećanje da će ga opet dovesti na liječenje kada se oporavi. Međutim, i dalje je Satijino ponašanje bilo čudno jer je povremeno dobio snagu desetorice, a malo kasnije bio je slab poput krhke stabljike. Često bi recitirao božje hvalospjeve i razgovarao s odraslima o ispravnosti njihova ponašanja. Jedan obiteljski prijatelj savjetovao je roditelje da ga odvedu nadriliječniku u susjedno selo koji takve slučajeve liječi zelenim listovima neke biljke. Satiju su bez njegove dozvole stavili na volovska kola i potjerali volove. Nakon nepuna pola sata vožnje Satija je iznenada rekao: «Ne želim ići nikuda, pođimo natrag». Istog trena volovi su se zaustavili i više ih nisu mogli natjerati da krenu. Tada su okrenuli kola i volovi su odmah krenuli. Jednog dana neki vozač džipa tražio je pomoć od Satije kako pokrenuti džip koji se zaustavio u blizini Puttaparthija. Satija je krenuo s vozačem do džipa i u njemu ugledao truplo tigra kojeg je ubio engleski časnik. Zbog svoje velike ljubavi prema ljudima i životinjama, ne dopušta da se životinje ubijaju, te je rekao časniku: «Ja sam zaustavio ovo vozilo zato što si ubio ovu životinju, a ona ima tri mladunca koji sada cvile i zovu je. Odmah se vrati u šumu i pronađi mladunce i daruj ih nekom zoološkom vrtu. Ne ubijaj više niti jednu životinju jer ti nisu učinile ništa na žao». Časnik je priznao svoju pogrešku, našao mladunce i sa džipom ih odvezao u jedan zoološki vrt. Od tada je životinje slikao s fotografskim aparatom ili kamerom. Dana 23.5.1940. je vrlo raspoložen ustao i pozvao sve članove svoje obitelji kojima je poklonio bombone i cvijeće. Svi su zaprepašteno gledali kako je više puta zamahnuo rukom i svaki puta su se niotkuda u njegovoj ruci stvorili bomboni ili cvijeće. Brzo se pročulo u selu za ova čuda i susjedi su upali u kuću gdje im je Satija zamahom ruke stvarao grudu riže kuhane u mlijeku. Baba je ljudima rekao: «Čak i nakon toga što ste vidjeli čudesnog dječaka koji je prošao neozlijeđen kroz te sve strahote, još uvijek niste uvjereni da sam ja Sai Baba. Ja sam želio obznaniti da sam stvoren od božanske tvari na koju ne djeluje niti bol, a niti radost. Kad vas ljudi pitaju gdje mogu naći Gospoda, usmjerite ih u Puttaparthi». Kako je njegov otac Venkapu Raju bio negdje vani i nije vidio ova čuda, nakon poziva došao je u kuću i stao pred Satija rekavši ljutito: «Ovo je previše, to se mora zaustaviti». Prišao je još bliže Satiji i zamahnuo štapom te zaprijetio da će to istjerati iz njega. «Reci mi jesi li ti Bog ili duh ili luda glava»? Odgovor je brzo stigao od Satije, «Ja sam Sai Baba» (majka i otac). Otac je zanijemio gledajući u Satija, a štap mu je ispao iz ruke. Satija je objasnio svoje izgovorene riječi. «Ja sam Sai Baba, pripadam obiteljskoj lozi Apastama iz plemena Bharadvaja (drevni mudraci-duhovni učitelji), a došao sam vas obraniti od nevolja. Održavajte kuće urednima i čistima jer čistoća je pola zdravlja». Otac je upitao: «Što ćemo s tobom?» «Štovat ćete me svakoga četvrtka!» – odgovori Sai Baba. Jednoga četvrtka netko je izazvao Satija i zatražio od njega da im dade neki dokaz. Sai Baba je zatražio da mu dodaju cvjetove jasmina koje je bacio u zrak, a na tlu su se od cvjetova oblikovale riječi SAI BABA na teluškom pismu. Međutim, otac nije odustao od plana da Satija završi srednju školu te ga je odveo natrag u Uravakonu gdje su ga svi pozdravljali kao tajanstvenu osobu i proroka. Četvrtkom je bratova kuća bila puna ljudi iz Uravakone i okolice tražeći od Satije da im materijalizira cvijeće i slatkiše. Jednoga dana k Satiji je došla grupa učitelja srednje škole postavljajući mu razna pitanja iz duhovnosti na koja je on odmah odgovarao. Na poziv nekih građana iz susjednih mjesta da Satija posjeti njihova mjesta, njegov brat Seshamu Raju organizirao je jednodnevni izlet do hrama Virupakše (Šivino treće oko). Svi su ušli u hram osim Sai Babe koji je ostao vani. Kad je svećenik sa plamenom kamfora osvijetlio oltar s lingom na oltaru je stajao Sai Baba sa osmjehom na licu. Njegov brat je izašao iz hrama da provjeri je li Satija prije hodočasnika ušao u hram, ali je Satiju našao vani naslonjenog na zid. Čuđenje prisutnih pretvorilo se u štovanje Sai Babe. Sljedećeg dana u Hampiju je Sai Baba svojim dodirom izliječio kroničnog bolesnika tuberkuloze i prisilio ga da hoda jednu milju. Zamahom ruke materijalizirao je razne predmete za svoje poklonike, a duboko u noć pjevale su se svete pjesme (bhajane). Iz Hampija su se 20. listopada 1940. autobusom vratili natrag u Uravakonu gdje je Satija pošao u školu. Toga dana mjesni porezni inspektor Sri Anjaneyulu vidio je Satija kako ide u školu i oko njegove glave veličanstvenu aureolu. Kada se tog dana vratio kući iz škole, odbacio je knjige i povikao: «Nisam više vaš Sathija. Ja sam Sai». Šogorica je izašla iz kuhinje i oko Satijine glave vidjela je sjaj aureole koju ju je gotovo zaslijepio. Satija joj se obratio: «Idem jer ne pripadam vama. Imam posla i ne mogu više ostati jer me zovu moji poklonici». On se okrene i ode, unatoč njezinom preklinjanju. Više nije mogao sakrivati svoju božansku moć i poziv misije koja ga je dovela na zemlju među ljude. Kad se brat vratio kući Satija mu je rekao: «Odustani od svojih pokušaja da me izliječiš jer ja sam SAI BABA i ne smatram da sam u rodu s tobom. Idem, jer me moj posao čeka». Od toga dana Satija više nije htio ulaziti u bratovu kuću već se preselio u vrt ljetnikovca u vlasništvu tržišnog inspektora gdje je boravio na jednoj stijeni pokrivenoj krošnjama drveća. Ljudi su masovno dolazili u vrt i pjevali duhovne pjesme (bhajane) koje ih je naučio Satija, što će uskoro prodrijeti u svaki kutak Indije. Njegovi školski prijatelji su plakali kad su čuli da više neće ići u školu. Nakon tri dana pjevanja svetih pjesama (bhajana) u vrt je došao fotograf i fotografirao stijenu iza koje je bio Satija. Na njegovoj fotografiji kamen se pretvorio u Shirdi Sai Babu prethodnika sadašnjeg Sai Babe. Poslije nekoliko dana roditelji su došli po Satija i nagovorili ga da s njima pođe u Puttaparthi gdje su mu mještani pripremili veličanstveni doček s glazbom. Baba je zamahom ruke stvorio voće kakvo nitko iz ovoga kraja nije vidio. On je odgovarao da je to voće iz Shirdija. Baba je predložio da se nakon večernjih bhajana podijeli ljudima ovo voće. Tražio je veliku košaru koju je zamahom ruke napunio s voćem. Kako je u košari bilo oko 40 komada, a stotinjak ljudi, Baba je sam dijelio voće i svi su dobili po jedan komad. Neko vrijeme Satija je ostao u roditeljskoj kući, a zatim se preselio kod djeda gdje je činio razna ozdravljenja i stvaranja raznih predmeta u zraku. Kako se broj ljudi stalno povećavao, a prostor je bio tijesan, jednog dana je otišao kod Subbamme Karnam koja ga je njegovala s ljubavlju i u svojoj kući dočekivala Satijine poklonike. Svete pjesme (bhajani) pjevali su se najprije samo četvrtkom, a dolaskom velikog broja poklonika pjevalo se svaki dan. Za pjevanje pjesama (bhajana), koje je većinom skladao Sai Baba, koristila se najprije mala soba, ali zbog sve većeg broja poklonika obitelj Karnam podigla je spremište koje se sve više proširivalo. Međutim, kako je Sai Baba zahtijevao da nahrani sve koji su ga došli posjetiti, bile su potrebne veće prostorije za jelo. Zbog sve većeg broja poklonika često je ponestalo kuhane hrane. Sai Baba je uvijek zatražio dva kokosova oraha i udario jednog u drugi i oba bi se raspukli točno na dva dijela. Tada bi izlijevao kokosovu vodu u posude s hranom koja se umnožavala, dajući znak da se nastavi s posluživanjem. Uvijek je bilo dovoljno za sve, a čak je i ostalo. Povremeno se Satija žalio na lošu atmosferu mjesta gdje je boravio i nestajao u okolnim planinama ili na drugoj obali rijeke Chitravathi gdje su ga pronalazili kako mirno sjedi. Skoro svake večeri Sai Baba je sa svojim poklonicima odlazio na pješčanu obalu rijeke Chitravathi gdje su pjevali svete pjesme (bhajane). Odvodio ih je i na vrh brežuljka gdje se nalazilo drvo tamarinda iz porodice mahunarki. Ovdje je ispunjavao sve želje poklonika za raznim vrstama voća, materijalizirajući jabuke, kruške, naranče, mango, smokve i drugo voće. Tada su vidjeli Sai Babinu glavu u velikom snopu svjetlosti poput vatrenog stupa. Često bi se nevjerojatno brzo penjao po stijenama. Ponekad je s poklonicima pričao na pijesku, a u slijedećoj sekundi ih je pozdravljao s vrha stijene. Jedne večeri zvao ih je s brijega da se zaustave i pozivao svakoga pojedinačno: «Gledaj me, dajem ti milost viđenja božanske svjetlosti». Istog trena pojavila se vatrena kugla poput sunca koju je bilo nemoguće gledati. Nekoliko poklonika palo je u nesvijest. Često su se utrkivali tko će prije stići na vrh brijega, ali je uvijek Sai Baba stigao prvi. Jednoga dana Sai Baba je na granu drveta privezao njihaljku i veseleći se njihao se na radost prisutnih poklonika. Iznenada je rekao poklonicima, «Gledajte». Pogledali su gore i vidjeli čarobnog dječaka u svjetlosti i sa cvijećem ukrašenoj njihaljci. Mnogi poklonici tada su izgubili svijest te ih je oživljavao bacajući po njima neoljuštena ječmena zrnca koje je stvorio zamahom ruke.

Rijeka Chitravathi

Rijeka Chitravathi

Drvo želja gdje je Baba umnožavao voće

Drvo želja gdje je Baba umnožavao voće

Jedne večeri, kada se Baba vračao s piknika s druge strane rijeke Chitravathi, ugrizla ga je zmija za desni palac. Dok su neki otrčali da obavijeste oca, a neki jednog čarobnjaka, Baba je zamahnuo rukom i stvorio talisman i zamolio prisutne da ga stave na ranu. Za nekoliko trenutaka Baba je ustao i nastavio hodati kao da se ništa nije dogodilo. Drugom prilikom kad se dvadesetak poklonika u volovskim zapregama vozilo u Dharmavaram, a Sai Baba s nekoliko mladića hodao iza volovskih kola, on se iznenada pretvorio u šesnaestogodišnju djevojku koju su primili u prvim kolima. Uskoro su stigle vijesti da nema Sai Babe na začelju te je krenula potraga za njim. Našli su ga ispred prednjih kola, ali je sada nestala misteriozno djevojka koju nisu mogli pronaći. Njegova starija sestra Venkamma stalno je molila da joj pokloni sliku bivšeg avatara Shirdi Babe o kome je Sai Baba skladao mnoge svete pjesme (bhajane). On joj je obećao da će ju dobiti u četvrtak, ali je u srijedu otputovao u Uravakondu i sestra je zaboravila za sliku. Međutim, u noći ju je probudio povik «Majko, majčice», a uskoro je u sobi čula prodoran zvuk. Ustala je iz kreveta, upalila svjetiljku i vidjela da iza jedne vreće viri slika Shirdi Babe. Nekim poklonicima davao je Baba vizije željenoga božanstva i svojih različitih likova. Mnogi poklonici čuli su Sai Babu kako govori: « Zašto se bojite kad sam ja ovdje? Ako vi pogledate mene i ja ću vas. Kad dobijete moj blagoslov (daršan) svi su vam grijesi oprošteni. Meni ostavite sve svoje jade, a ja ću nositi sav vaš teret». Bilo je i pojedinaca koji nisu vjerovali u njegovo božanstvo. Jedne večeri u Puttaparthi je došla grupa ljudi iz Penukonde koja nije vjerovala u božanske moći Sai Babe. Baba ih je upitao da li bi željeli vidjeti grob bivšeg avatara Shirdi Babe? Kada su potvrdili, on je svakoga pojedinačno, ali i svoga oca, odveo u susjednu sobu gdje su ugledali sveti grob Shirdi Babe koji je bio okićen sa cvijećem i mirisnim štapićima, a pored groba se molio neki njegov štovatelj. U blizini su vidjeli hram Anjaneya, a u daljini margosino drvo. Poslije ove vizije svi su se ispričali Babi rekavši da je on božanska osoba. Kod njegovog oca također su nestale sumnje da je on božanska osoba, utjelovljenje Shirdi Babe. Naredio je svojoj porodici da poštuju Sai Babu kao Boga i da ga više ničim ne uznemiravaju.

Babini roditelji

Babini roditelji

Baba u mladosti

Baba u mladosti

Baba u mladosti

Baba u mladosti

Sai Baba je godinama nosio indijsku odjeću dhoti koja se sastoji od košulje i odjeće koja se ovija oko tijela i povlači između bedara. Kasnije je počeo nositi dugačku narančastu haljinu po uzoru na Shirdi Babu. Kao 16-godišnjak Sai Baba je svećeniku Lakshmiahu priopćio (prorekao) da će Puttaparthi i cijeli kraj pretvoriti u mjesto savršenog mira gdje će doći stotine tisuća poklonika iz Indije i svijeta i čekati Saiev blagoslov (daršan).