SAI BABINA BOŽANSKA ČUDA

Zbog sve većeg priliva ljudi u Puttaparthi, tijekom 1944. godine, uz pomoć mnogih poklonika, izgrađen je prvi Babin mandir (prebivalište) na rubu sela koji se danas zove stari hram i predstavlja povijesnu znamenitost.

Današnje Sai Babino prebivalište Prasanthi Nilayam izgrađeno je uz pomoć donatora, a svečano je otvoreno 23.11.1950. na njegov 25 rođendan. Glavni arhitekt ove građevine bio je Baba. Za vrijeme boravka u Prasanthi Nilayamu Sai Baba cijelo vrijeme daje blagoslov svojim poklonicima, a neke zove u sobu za razgovor gdje im zamahom ruke stvara i poklanja razne predmete, a nekima dozvoljava da mu dodirnu njegova sveta stopala.

Obilazak poklonika i davanje daršana

Obilazak poklonika i davanje daršana

Sai Babina Sveta stopala

Sai Babina Sveta stopala

Kada Sai Baba želi nekoga ozdraviti, zamahne rukom i stvori ljekovito sredstvo u obliku tableta, praha ili bočice sa sirupom ili uljem, te zahtjeva da to pojedu. Soba za razgovore bila je svjedokom mnogih ljudskih promjena kao što je učvršćivanje vjere, promjene vjerovanja, izlječenje bolesti, odbacivanja mržnje, poštovanje prema Bogu i čovjeku i pomaganje starim i socijalno ugroženim ljudima. Rijetko da netko iz Babine sobe izađe suha oka, jer Baba svakom kaže: «Zašto se bojite kad sam ja ovdje. Dođite k meni praznih ruku, napunit ću ih darovima i milošću. Položite svu svoju vjeru u mene jer ja ću vas voditi i čuvati».

Materijalizacija kipa

Materijalizacija kipa

Materijalizacija lančića

Materijalizacija lančića

Materijalizacija linge

Materijalizacija linge

Sai Baba je skladao mnoge svete pjesme (bhajane) koje pjeva s poklonicima. Povremeno vodi svoje poklonike na pjeskovitu obalu rijeke Chitravathi gdje s njima pjeva svete pjesme i odgovara na njihova pitanja. Jednom prilikom netko je upitao kako je izgledao Shirdi Baba? Baba je zaronio ruku u pijesak i izvadio njegovu sliku davši je jednom pokloniku. Drugi poklonik je pitao za mudraca Dattatreya čiju je medaljicu također Baba izvadio iz pijeska davši je pokloniku. Osjetivši da treba svakome nešto pokloniti, zaronio je rukom u pijesak i izvadio veliki komad slatkiša, podijelivši je svakom pokloniku. Zatim je uzeo šaku pijeska koji se na tanjuru pretvorio u sveti prah (vibhuti) kojeg je također dao svakom pokloniku.

Materijalizacija linge

Materijalizacija linge

Materijalizacija vibhutija

Materijalizacija vibhutija

Materijalizacija vibhutija

Materijalizacija vibhutija

Jednom prilikom, ovdje na obali rijeke, jedna žena je zamolila Babu da joj izlijeći supruga koji je nepomičan i oteklog trbuha ležao u svojoj sobi. Baba joj je odgovorio: «Smatraš li ovo mjesto bolnicom»? Međutim kada su se vratili u mandir, Baba je otišao u sobu bolesnika i izvršio operaciju, stvorivši prije toga zamahom ruke nož. Kada je izašao iz sobe krvavih ruku u kojima je držao nešto poput prljave lopte, zamolio je gospođu malo vode da opere ruke, rekavši: «Ti hoćeš da ovo mjesto pretvorim u bolnicu. Uzmi ovu vatu i stavi na njegovu ranu». Kada je došla do bolesnika, njegova rana je bila potpuno zarasla i sutradan je s ostalima pjevao bhajane. Neke svoje bolesne poklonike koji se nalaze daleko od njega, Baba ozdravljuje tako da preuzima njihove bolesti na sebe. Nekim svojim poklonicima Baba materijalizira satove, prstenje, narukvice, ogrlice, talismane i ostale predmete iz razloga da uspostavi vezu sa njima kada se nađu u nevolji i pozovu ga u pomoć.

Materijalizacija lingama u kadaikanalu

Materijalizacija lingama u kadaikanalu

Vibhuti izlazi iz prazne posude

Vibhuti izlazi iz prazne posude

Materijalizacija svoje posjetnice

Materijalizacija svoje posjetnice

Baba prima pisma od poklonika

Baba prima pisma od poklonika

Materijalizacija prstena s likom Isusa

Materijalizacija prstena s likom Isusa

Materijalizacija talismana

Materijalizacija talismana

Ponekad Sai Baba izvodi obredno kupanje srebrnog lika Shirdi Babe koji se nalazi u hramu. Držeći iznad kipa malu posudu koju je zamahom ruke napunio svetim pepelom (vibhuti) iz posude pepeo neprekidno pada u mlazovima na kip sve dok nije u cijelosti okupan s vibhutijem.

Baba za vrijeme jela

Baba za vrijeme jela

Baba sa slonicom Gitom

Baba sa slonicom Gitom

Babin pozdrav i blagoslov

Babin pozdrav i blagoslov

Doktor Padmanabhan iz Bangalorea bio je star samo 23 godine kada je prvi puta došao kod Sai Babe, koji mu je rekao da će se vjenčati za dva mjeseca. Mladenku je upoznao kod Sai Babe gdje je s roditeljima više puta dolazila, a nakon dva mjeseca se oženio. U narednim godinama ovaj bračni par je često kontaktirao sa Babom koji se počeo očinski brinuti o njima. Najprije je predložio Padmanabhanu da otvori i drugu zubarsku ordinaciju, ali je ovaj odgovorio da nema novčanih sredstava. «Ne brini, jedan prijatelj će ti pomoći»-uzvratio je Baba. Nakon kratkog vremena jedan prijatelj je preuzeo bolju zubarsku ordinaciju u susjednom gradu i prodao Padmanabhanu na kredit ordinaciju s opremom. Na dan otvorenja došao je i Baba, blagoslovivši ordinaciju. Prošle su četiri godine, a ordinacija je odlično radila. Baba mu je savjetovao da ode na usavršavanje u inozemstvo. Nakon kratkog vremena na jednoj konferenciji u Bangaloreu upoznao je jednog profesora dentologije iz Beča koji mu je obećao naći mjesto u Beču. Kada je o tome upoznao Babu, ovaj je rekao: «Pripremi se za putovanje, jer ćeš biti odsutan godinu dana». I zaista, ubrzo je došla pozivnica iz Beča, a našao se i pravi čovjek za vođenje njegove zubarske ordinacije. Tijekom godine dana Padmanabhan je stekao veliko zubarsko iskustvo u Beču, Munchenu i Londonu i postao jedan od vodećih zubarskih doktora u Indiji. Godine su prolazile, a njegov posao je sve više napredovao. Međutim, nakon nekoliko godina imao je probleme s križima i liječnici su utvrdili da ima tuberkulozu kralježnice. Kada je to rekao Babi, ovaj je odgovorio da to nije tuberkuloza nego bolovi od prevelikoga stajanja. Ujedno mu je predložio da opet ode u inozemstvo jer će poziv uskoro stići. Poziv je uskoro stigao iz Engleske, financijski vrlo povoljan za Padmanabhana, koji je nekoliko mjeseci radio i studirao u Londonu i Edinburghu. Padmanabhanov sin slabo je učio na fakultetu i otac ga je doveo kod Babe. Baba mu je zamahom ruke materijalizirao nalivpero, rekavši: «Prihvati se učenja, a na ispitima uvijek koristi ovo nalivpero». Od tada je mladić na svim ispitima postizavao odlične rezultate. Baba je opet predložio Padmanabhanu da ode krače vrijeme raditi u Ameriku gdje će u Pennsylvaniji upisati sina na studije, što se kasnije i dogodilo. I njegov sin našao je mladenku kod Sai Babe, kada je jedan Indijac, na visokom položaju u Americi, došao sa porodicom kod Sai Babe.

Gospodin P. Partasarati, poslovni čovjek iz Madrasa, često je dolazio k Babi u Puttaparthi gdje je bio svjedokom mnogih izlječenja. Jednog dana potužio se Babi da boluje od astme, a ovaj mu je zamahom ruke stvorio jabuku, rekavši: «Pojedi ju kao lijek». Nikada poslije nije imao napad astme. Drugom prilikom doveo je kod Babe svoju slijepu majku. Baba je stavio latice jasmina na ženine oči i učvrstio ih zavojem. To je ponavljao deset dana i ženi se vratio vid. Ovaj događaj podsjeća na Isusa koji je liječio slijepce uz pomoć ilovače i svoje pljuvačke.

Državni službenik C. Mahadevan iz Kolomba na Sri Lanki potpuno je ignorirao Sai Babu kada mu je njegov dvanaestogodišnji sin pokazivao Babine fotografije. Često je u mnogim časopisima vidio Babinu fotografiju i na stalni nagovor sina i supruge konačno je s obitelji otišao kod Sai Babe u Puttaparthi. Baba je za njegovu suprugu zamahom ruke stvorio prekrasni medaljon. Od silne sreće supruga je pala pred Babina stopala. On ju je podigao i svojim dodirom izliječio njezinu bolesnu kralježnicu. Nakon kratkog vremena Mahadevan je dobio rak desne čeljusti, s malignom izraslinom. Kroz više od dva mjeseca ležanja u bolnici imao je tri operacije glave, ali bolove nisu prestali i gnoj je stalno izlazio iz rane. Na nagovor obitelji otišao je k Babi i za vrijeme blagoslova (daršana) potužio se Babi da njegov rak žele liječnici operirati i po četvrti put. Baba je zamahom ruke materijalizirao veću količinu vibhutija, rekavši: «Jadniče, pojedi ovo» Mahadevan je sve pojeo, a bolovi u glavi kao i gnojni iscjedak su nestali. Na kraju njegovog boravka u Puttaparthiju, Baba mu je dao nekoliko malih paketića vibhutija i rekao: «Tri puta sam se borio za tvoj život i konačno te ovdje izliječio. Svami će ti u svemu pomoći. Nastavi pošteno raditi i živjeti u skladu s Božjim zapovijedima i ja sam uvijek s tobom».

Svake se godine u Puttaparthiju slave tri svečanosti i to: dasara (pobjeda dobra nad zlima, mahasivaratri (Šivina noć posvećena razaranju zablude uma) i Sai Babin rođendan 23.studenog. Tih dana Sai Baba je najsretniji jer za vrijeme Dasare nadgleda i blagoslivlja pripremanje hrane za sve učesnike, hoda duž špalira i bira one najsiromašnije koji dobivaju odjeću, a za svakoga ima ljubaznu riječ. Za vrijeme Šivine noći cijelu noć pjevaju se svete pjesme (bhajani) uz Babin daršan (blagoslov), a Baba u tijelu materijalizira nekoliko zlatnih ili srebrnih lingi koje predstavljaju simbol štovanja Šive. U Prasanthi Nilayamu izvode program i razni umjetnici koje Baba blagoslivlja i daruje ih raznim poklonima poput prstenje, ogrlica, medalja, broševa i drugih predmeta koji su čudesno nastali zamahom ruke.

Gospodin V. Radhakrišni, vlasnik tvornice u Kuppama, tijekom 1953. godine došao je kod Babe u Puttaparthi sa suprugom, kćerkom i zetom. Umjesto da sudjeluje u vjerskoj svečanosti, morao je ležati u krevetu zbog velikih bolova od čira na želucu. Jedne večeri pao je u komu pa je supruga otrčala do Babe po savjet. Baba je posjetio bolesnika i rekao: «Ne brinite sve će biti u redu». Međutim, nakon sat vremena bolesniku je prestalo disanje i kucanje srca i uskoro je poplavio i ukočio se. Supruga i kćerka odmah su otrčale k Babi koji se samo nasmijao. Drugog dana gledali su hladno i ukočeno mrtvačevo tijelo, ali su se bojali opet ići kod Babe jer im je prvi dan rekao da će biti sve u redu. Ujutro trećeg dana tijelo je počelo zaudarati i susjedi iz obližnjih soba su tražili da se mrtvac ukloni i kremira. Kad je supruga ponovo otišla kod Babe, on je odgovorio: «Ne slušaj ih, ja sam ovdje i uskoro ću ga doći pogledati». Nakon sat vremena konačno je došao Baba i rekao zaplakanim ženama i svima ostalima da napuste sobu. Nakon nekoliko minuta Baba je otvorio vrata i pozvao ih u sobu. Donedavno mrtav Radhakrišni sjedio je na kreveti i smiješeći ih gledao. Ukočenost je nestala i vračala mu se prirodna boja. Baba se obratio Radhakrišni, rekavši: «Razgovaraj s njima, jer su zabrinuti». Sutradan se Radhakrišni počeo dobro oporavljati i nakon nekoliko dana cijela obitelj, uz Babinu dozvolu, vratila se kući. Ovo veliko Babino čudo uskrsnuće mrtvaca, potpuno je identično Isusovom čudu kada je uskrsnuo Lazara.

Gospodin Venkatamuni i njegova supruga iz Madrasa bili su godinama bliski poklonici Sai Babe. Tijekom 1953. godine krenuli su na put oko svijeta. Kada su avionom stigli u Pariz i htjeli promijeniti čekove, ustanovili su da su ih izgubili ili ih je netko ukrao. Poslali su telegram Babi s molbom da im pomogne. Dva dana kasnije supruga je otvorila svoju torbicu i u njoj našla izgubljene čekove.

Prije nego je u Puttaparthiju izgrađena bolnica, jedan Babin poklonik obolio je od upale slijepog crijeva. Kako je bolnica bila nekoliko desetaka milja daleko, bolesnikovi prijatelji zamolili su Babu da ga spasi. Baba je zamahnuo rukom i stvorio kirurški nož i ušao u pacijentovu sobu. Nakon nekoliko minuta Baba je izašao iz sobe pokazavši odstranjeno slijepo crijevo. Kada su prijatelji ušli u sobu našli su zdravog bolesnika kome je rana zacijelila, a vidio se samo mali ožiljak.

Na blagdan šivaratri 1955. godine 18.000 ljudi vidjelo je kako se Baba zakašljao, a u njegovom tijelu počela se stvarati, a na usta izlaziti prozirna linga zelenkastog sjaja. On ju je podigao visoko u zrak što je kod prisutnih izazvalo suze radosti.

Jednom prilikom zamahom ruke stvorio je zlatnu medalju i pokazao je prisutnim ljudima rekavši da treba još ugravirati ime primatelja. Zatvorio je dlan s medaljom i opet ga otvorio. Svi su zanijemili od čuda jer je na medalji bilo ugravirano ime i prezime slavnog violiniste čiji je koncert ovdje upravo završavao. Na medalji je pisalo «Vidvan T. Chowdiahu poklonio Bhagavan Sri Sthya Sai Baba».

Nekom čovjeku koji je imao Kršnin kip svećenik je rekao da ga treba okupati u pepelu kako bi otklonio nesreću koja se približavala. Mjesec dana kasnije došao je na hodočašće u Prasanthi Nilayam gdje mu je Baba rekao: «Vidio sam tvoje obredno štovanje koje si učinio preko svećenika». Poklonio mu je lingu koju je stvorio zamahom ruke.

Gospođa Sakamma nepažnjom je u Puttaparthiju razbila svoje naočale i požalila se Babi koji je zamahnuo rukom i stvorio par naočala istih dioptrija i poklonio joj ih.

Jednog dana Baba je poveo 16 ljudi u dva džipa u područje šumskog rezervata duž gornjeg toka rijeke Chitravathi. Nakon predavanja svi su jeli donesenu hranu, a Baba je rukom zamahnuo i stvorio slatkiše za prisutne. Nakon toga je opet zamahnuo rukom i stvorio paketić svojih fotografija u kojem je bilo točno 16 fotografija koliko i ljudi.

Tijekom 1950.godine u Puttaparthi su došli poklonici iz Anantapura i sa sobom donijeli dvije košare svježe ubranog tulsi lišća od kojih su pleli vijence da okite mjesto. Kad su završavali posao pokraj njih je prošao Baba i upitao ih da li žele još dvije košare lišća tulsija. Kad su odgovorili potvrdno, Baba je stavio ruke na dno svake košare i u trenu su se napunile s lišćem tulsija.

Predmeti koje Baba poklanja ne mogu se nikada izgubiti. Jednoj poklonici Baba je poklonio brojanicu. Na putu prema kući netko joj je u vlaku ukrao putnu torbu sa stvarima pa je o tome obavijestila policiju. Nakon dva dana policija je pronašla kradljivca i vratila joj putnu torbu. U torbi su bile sve stvari osim brojanice. Odmah je poslala telegram Babi koji joj je odgovorio: «Brojanica je kod mene jer je niti jedan kradljivac ne može ukrasti, vratit ću ti je kad dođeš opet k meni».

Jednom pokloniku Baba je zamahom ruke materijalizirao i poklonio talisman zaštite kakvog je već dobio prije nekoliko godina. Poklonik se začudio i upitao: «Zašto Svami drugi talisman zaštite»? Baba mu je odmah odgovorio: «To je onaj koji sam ti dao prošli put. Ostavio si ga kod kuće u kutiji koju su jučer kradljivci ukrali». Kad se poklonik vratio kući našao je razvaljena vrata, a kutije je nestalo zajedno s drugim stvarima od zlata i srebra.

Svoje poslanje Sai Baba je počeo širiti po cijeloj Indiji. Prolazeći kroz sela u automobilu svojih poklonika on poziva zemljoradnike i pastire. Ljudi napuštaju svoja polja i jure prema Babinom automobilu da ga vide i dobiju njegov blagoslov ili poklon u obliku novca, voća ili bombona. On im govori da ne trče u gradove jer tamo neće naći sreću i zadovoljstvo jer tamo vlada oholost i ne poštuju se drugi ljudi. Ujedno im daruje utjehu, hrabrost i vjeru koju traže, nadahnjuje sva srca da procvjetaju u sreći i radosti, a potiče poklonike na pjevanje svetih pjesama (bhajana). Uz pomoć svojih poklonika obilazi sela i gradove, blagoslivlja i ozdravljuje ljude te širi Božje poslanje.

Na pjeskovitoj morskoj obali Kovalam u blizini Trivandruma praćen mnogim poklonicima pjevao je svete pjesme i iz pijeska izvadio drveni kip Boga Kršne, a zatim i zlatni prsten. Uskoro se osjetio jaki miris nektara (piće besmrtnosti) i Babine ruke postale su ljepljive. Stvorio je srebrnu posudu u koju se izlilo ovo slatko i mirisavo piće koje je podijelio prisutnima.

U Cape Comorinu zamahom ruke stvorio je krunicu s križem i likom Isusa koju je darovao jednom katoličkom svećeniku, a na pjeskovitim obalama Kanyakumarija iza svakog njegovog koraka stvarala su se zrnca kristala kojih je bilo 108 od kojih je napravljena krunica koju je Baba darovao pokloniku svamiju Sadanandi.

Jednog dana Baba je stigao u Sivanandanagar smješten između zelenih planina i rijeke Gange. Ovdje je održao duhovno predavanje i zamahom ruke materijalizirao prekrasnu ogrlicu od 108 drvenih zrnaca obložena zlatom i nanizana na zlatnu nit koju je poklonio organizatoru ovog predavanja Sivanandu Sarasvathiju. Kasnije je s grupom poslovnih ljudi, jašući na konjima, posjetio neka mjesta na vrhovima Himalaje gdje je zamahom ruke stvarao blagoslovljenu hranu ili vibhuti za svoje društvo. I ovdje su ga mnogi seljaci slijedili. Na jednom mjestu uzeo je u ruke malo snijega i pretvorio ga u par zlatnih naušnica koje je poklonio jednoj djevojci.

Gospodin Dikšit, producent dokumentarnih filmova iz Bombaja i poznati pjevač bhajana, doveo je jednog dana svoju sestru kod Babe koji se nalazio u Anantapuru. Sestra je bolovala od raka jedne dojke i liječnici su zakazali operaciju za nekoliko dana. Baba je rekao Dikšitu: «Znam da tvoja sestra ima rak na lijevoj dojci. Operacija se trebala obaviti u utorak, ali će biti u četvrtak. Ne brinite, ja ću biti ondje i sve će biti u redu». Baba je tada zamahom ruke stvorio malo vibhutija i jedan dio dao bolesnici da pojede, a ostatak vibhutija utrljao je u Dikšitove grudi. Dikšit je odvezao sestru u bombajsku bolnicu gdje je operacija bila odgođena za četvrtak. U srijedu navečer je iznenada iz njegove lijeve nosnice počela obilato teći neka tekućina. Kako je ubrzo prestala teći, on se jako iznenadio jer nije bio prehlađen. Kad je nakon dva dana došao u bolnicu našao je zaprepaštene liječnike koji su trebali obaviti operaciju, jer otekline i tumora na sestrinoj dojci više nije bilo nego samo malo vodenaste tekućine koju su liječnici izvadili. Dikšit je tada shvatio da se sestra preko njega izliječila. Sestrin suprug odmah je otputovao k Babi u Prašanti Nilayam da mu se zahvali. Čim ga je Baba opazio, sa smiješkom mu je rekao: «Nema ništa tamo, nego voda. Možeš biti sretan da ti je žena opet zdrava».

Na predavanju u Horsley Hillsu Baba je često s poklonicima odlazio u prirodu prema nekim stijenama. Jednog dana uzeo je komadić stijene i rekao: «Malo ću vam zasladiti jezike». Svi su se začudili jer se kamen pretvorio u slatkiš koji je Baba podijelio poklonicima.

Na svojem putovanju Baba je posjetio jednog svog dugogodišnjeg poklonika Chalu Appu Raoa iz Peddapurama koji je već tri godine bio vezan za postelju jer je patio od akutne anemije zbog krvarenja hemoroida, a bolest je zahvatila i bubrege. Baba je uz bolesnikov krevet stvorio lingu i savjetovao ukućanima da svaki dan lingu kupaju u vodi koju bolesnik treba piti. Sljedećeg dana natečenost bolesnikovog tijela je nestala, krvarenje se zaustavilo, a probava i uriniranje su postali normalni i bolesnik je potpuno ozdravio.

Na putu za Bangalore najedanput se automobil zaustavio jer se ispraznio spremnik benzina. Svi su, osim Babe, bili začuđeni kako dalje jer je benzinska stanica bila daleko. Baba je zamolio da mu donesu kantu vode iz obližnjeg potoka u koju je stavio prst i malo protresao, rekavši da je izliju u spremnik za benzin. Nastavili su vožnju jer auto nije primijetio nikakvu razliku.

Na jednoj svečanosti nestalo je dizel ulja u dinamu koji je proizvodio električnu struju za rasvjetu tijekom svečanosti. Kako je prva benzinska stanica bila udaljena 20 milja, Baba je zamolio prisutne malo vode u koju je stavio svoju ruku, i gle čuda voda se pretvorila u dizel ulje, dinamo je proradio, a rasvjeta je stigla te se svečanost mogla nastaviti.

U okićenoj dvorani u Madrasu slavio se rođendan avatara Kršne. Prije obreda Sai Baba je podignuo obje ruke iznad glave i najedanput se u rukama stvorila prekrasna staklena zdjela u obliku ptice raširenih krila u kojoj su bile 43 vrste slatkiša.

Za poklonike Rajahmundryja bio je sretan dan kada je Sai Baba došao kod njih. Predvečer je tristotinjak poklonika na motornim brodovima krenuo na pješčane dine riječnih otoka što ih oblikuje rijeka Godavari. Ovdje su pjevali svete pjesme (bhajane) i postavljali Babi razna pitanja. Baba im je govorio o jednoj lingi koja u jednom hramu visi u zraku bez ikakve potpore. Na zaprepaštenje prisutnih Baba je odgovorio da linga visi u zraku zahvaljujući dvaju magneta koji su pričvršćeni na krovu i na podu i privlače lingu. Ako je želite vidjeti mogu je osloboditi i prenijeti ovamo. Zamahnuo je rukom i jajolika željezna linga našla se u njegovoj ruci. Nakon što su je svi dodirnuli, zamotao je u rupčić i dao jednom mladiću da je čuva. Kada su se vratili u Rajahmundry mladić je ustanovio da je linga nestala jer ju je Baba vratio u hram.

Inženjer Manohar iz Bhadravatrija s ocem je pratio Babu u Poonu kojega je Baba darivao svojom milošću jer je kod kuće iz njegovih slika izvirao sveti prah(vibhuti). Na rastanku je Manohar pokazao Babi oštećeni prsten na ruci koji mu je ranije darovao Baba. Vjerojatno tražiš da ga popravim, ali ti si inženjer i opet ćeš ga oštetiti. Uzeo je prsten, puhnuo u njega i on je nestao, a umjesto njega u Babinoj ruci pojavio blistav prsten od 22 karata zlata bez dragulja, ali sa ugraviranim slovom M.

Iz palače Jamnagar Baba je u automobilima odveo grupu poklonika na morsku obalu gdje su hodali po pjeskovitoj obali, a valovi su ih prskali s vodenim kapljicama. Baba je sjeo na pijesak i rukama stvorio hrpicu u obliku kocke koju je zatim izravnao i prstom napravio tri crte, a na vrhu je naznačio krug i u njemu trokut. Nakon riječi gotovo je, zavukao je ruku pod hrpicu pijeska i izvukao zlatni kip Gospoda Kršne kako svira flautu, visokog oko 15 inča. Prije nego su krenuli nazad, Baba je upitao vozača automobila koji je njegov omiljeni Božji lik? Vozač je odgovorio da je to Amba Bhavani. Baba je rukom zamahnuo dva puta i stvorio zlatni tanjur s ugraviranim likom Ambe Bhavani koji je darovao vozaču.

Izgleda da je more opet zvalo Babu k sebi jer je s nekim poklonicima i nastavnicima škole Sainik došao do morske obale Balachdi gdje su pjevali svete pjesme(bhajane). Ovdje je iz pijeska izvadio srebrni kip sveca Vinayake za doktora Gokaka. Kako je Baba bio dobro raspoložen obratio se najbližima oko sebe da mogu tražiti bilo što od njega. Većina je tražila njegovu milost dok su neki tražili prstenje ili brojanice, a upravitelj škole Sainik neki poklon za školu. Svima je udovoljio zamahom ruke, a školi je poklonio srebrni kip božice Annapurne koja daruje hranu svojoj djeci. «Postavite ju u blagovaonicu te će djeca rado jesti, a učiteljima i učenicima će osiguravati hranu za tijelo i dušu»- rekao je Baba.

Baba je izjavio da će otkriti obnovljeni hram Somanatha. Na svim cestama su mnogi poklonici dočekivali Babu kad je dolazio ovdje. Članovi odbora za održavanje hrama kao i visoki službenici mnogih država Indije dočekali su Babu ispred ulaznih vrata hrama pobjede. Kad je ušao u hram mnogi svećenici su ovdje recitirali vedske himne. Baba je zatražio pladanj i iznad njega je zamahnuo desnom rukom i na pladanj je ispalo 108 srebrnih listova bilve i 108 zlatnih cvijetova. Blagoslovio je lingu i razbacao srebrne listove i zlatne cvijetove po lingi. Zatim je zamahnuo rukom i na njegovom dlanu se stvorila kugla blještave svjetlosti. U sebi je izgovarao stihove u slavu 12 svjetlosnih lingi koje se nalaze u hramovima širom Indije.

Jedan mladi poklonik potužio se Babi da je zbog nepažnje pomiješao novčanicu od jedne rupije na kojoj je bio potpis prijatelja i potrošio negdje u kupovini. Baba mu je odgovorio: Ne brini novčanica je sada u Bombayu. Zamahnuo je rukom i novčanicu s potpisom uručio mladom pokloniku.

U Venkatagiriju postoji arak poštanskih maraka sa slikom državnika. Baba je u šali pitao službenika: «Zašto imate takvu zbirku»? Rukom je prešao preko arka i likovi na poštanskim markama su se promijenili u sliku Babe s natpisom Sri Sathya Sai Baba. Službenik se jako začudio, ali je Baba vratio poštanske marke u prvobitno stanje.

Kada je jedan student molio Babinu dozvolu da napusti Puttaparthi i ode u Madras po diplomu, Baba je rekao: «Ja ću ti je ovdje dati». Zamahnuo je rukom i diploma iz Madrasa našla se u njegovoj ruci.