BABINA ČUDA I POUKA O DUHOVNIM ISTINAMA

Neki poklonici željeli su s Babom provesti na tihom mjestu pa su se odvezli izvan Bangalorea gdje im je Baba pričao o karmi i reinkarnaciji duše. Na kraju je zamahnuo rukom i stvorio srebrnu posudu punu nektara i dao svakome da popije, a praznu posudu poklonio bračnom paru iz Engleske. Kako je vidio razočaranje na njihovim licima odmah je posudu napunio nektarom.

Materijalizacija kipa

Materijalizacija kipa

Materijalizacija male biblije

Materijalizacija male biblije

Na peronu željezničke stanice u Bangaloreu jedna Babina poklonica čekala je vlak za Mysore gdje bi je u misionarskoj bolnici operirali. Iznenada pred njom pojavio se Sai Baba u liku starog čovjeka koji je u ruci držao štap i svežanj odjeće. Čovjek je započeo razgovor te ju je odvraćao od operacije. Poklonio joj je datulje koje nosi sa oltara iz Shirdija, rekavši da će ju izliječiti ta blagoslovljena hrana koja ima duhovnu moć. Žena ga je poslušala i bez operacije se izliječila.

Jednog dana nitko nije vidio Babu punih dvanaest sati kada je ušao u tijelo jednog pilota iz Kashmira, inače poklonika Shirdi Babe, i spasio ga od samoubojstva jer je bio optužen za pronevjeru državnog novca. Baba je ušao u sudnicu i prisilio jednog od sudaca da dade prigovor što je rezultiralo da se ispitaju svjedoci, a konačna presuda je glasila da nije kriv.

Dana 21. lipnja 1959. oko pola dva poslije podne Babina tjelesna temperatura naglo je porasla na 40 stupnjeva, ali pet minuta kasnije temperatura se opet spustila na 37 stupnjeva. Za večerom istog dana Baba je rekao mladiću iz Madrasa: «Kad sutra odeš k majci reci joj da mora biti opreznija s vatrom. Baba je uvijek s njom i neće joj se ništa dogoditi».

Za vrijeme jedne procesije, kada je Baba sjedio u ukrašenoj kočiji, nebo se jako naoblačilo, munje su sijevale, grmljavina je strašno odzvanjala, a nedaleko njih kiša je padala. Procesija je trajala tri sata, a Baba je kišu zaustavio. Kada je procesija završila, a ljudi su se vratili svojim kućama, kiša je počela lijevati kao iz kabla.

Snovi su važan način komunikacije između Babe i poklonika. Baba je mnogo puta rekao: «Nitko ne može doći k meni ako ga ne pozovem». Baba predviđa i sprječava nesreće svojih poklonika te ih na vrijeme zaštićuje. Teško bolesni Thirumala Rao iz Bangalorea je jedne noći sanjao kako će nakon operacije ozdraviti. Kad se ujutro probudio njegov krevet bio je zamrljan krvlju, a bol u tijelu je nestala.

Tijekom 1961. godine Baba je u sobu za razgovor pozvao pet poklonika. Za vrijeme razgovora zamahnuo je rukom i na dlanu stvorio sveti pepeo (vibhuti). Prstima druge ruke prešao je preko pepela i na dlanu se pojavilo pet okruglih slatkiša koje je darovao prisutnim poklonicima.

Zadivljujuće čudo dogodilo se na morskoj obali u Kanyakumariju kada su Babu i njegove poklonike zapljuskivali valovi. Najedanput je Baba rekao: «Pogledajte, Ocean me pozdravlja vijencem». U istom trenutku veliki val je oko njegovih stopala donio vijenac na zlatnoj niti sa 108 bisera.

Navečer 28.lipnja 1963. godine u Prasanthi Nilayamu Baba je najavio da neće tjedan dana davati intervjue. U subotu 29. lipnja ujutro osjetio je vrtoglavicu i iznenada pao u nesvijest. Lijeva strana tijela, ruka i noga bili su potpuno oduzeti, a puls se kretao i do 100 otkucaja u minuti. Glava bi se iznenada zatresla, bolno bi izdahnuo i izgovarao nerazumljive riječi. Tijekom pet dana izdržao je četiri srčana napada, a lijeva strana tijela mu se ukočila i nije vidio na jedno oko. Došao je liječnik iz Bangalorea koji je dijagnosticirao anginu pectoris i ostavio neke lijekove. Tek sedmi dan došao je malo k sebi tražeći od svoga osoblja da ga odnesu u dvoranu da ljudima dade svoj blagoslov (daršan). Najprije je zatražio čašu vode, popio nekoliko kapi, a desnom rukom poškropio je i pomilovao oduzetu lijevu ruku i nogu i rekao: «Ne žalostite se, ovo nije moja bolest, nego bolest koju sam preuzeo za jednog poklonika. Ja neću nikada oboljeti». Nakon blagoslova otpjevao je s poklonicima nekoliko svetih pjesama. Kasnije je preuzimao mnoge bolesti svojih poklonika na sebe i danima je trpio bolove kako bi ozdravio svoje poklonike.

Jednog dana k Babi je došao Sri Raghawan, savjetnik za zdravlje Malavalliju i zamolio lijek za svoju suprugu koja je bolovala od kronične osteomalacije i frakture zdjelične kosti. Baba je rekao: Ne očajavaj, ja ću je izliječiti tak,tak,tak. Nakon četiri mjeseca, jedne noći Baba se pojavio pred gospođom i naredio joj da ustane. Čula je da nešto u njoj praska – tak, tak, tak. Nakon toga mogla je ustati i hodati i bila je zdrava.

Gospodin Kalpagiri počinio je podmuklo ubojstvo i pobjegao u narančastoj isposničkoj odjeći u planinske predjele Himalaje i tamo proveo nekoliko godina susrevši mnogo svetaca i mudraca i pročitavši mnogo svetih knjiga. Nakon toga nastavio je sa hodočašćem po cijeloj Indiji pa je tako došao i do Sai Babe koji ga je ukorio što je pobjegao od posljedica svoga djela. Dao mu je bijelu odjeću i novac za voznu kartu i naredio da se preda policiji i prizna svoje djelo. Ujedno mu je obećao da ga neće objesiti i da će mu dati brojanicu kada dođe k njemu nakon izdržane kazne. Kalpagiri je sve priznao policiji i bio osuđen na smrtnu kaznu, ali mu je predsjednik Indije ovu kaznu preinačio u doživotnu robiju. U zatvoru je mnogo pričao o Sai Babi te su se mnogi obratili i odlučili da nakon izdržane kazne žive poštenim životom. Poput majke koja svojom ljubavlju obasipa zalutalo dijete, Baba je također blagonaklon prema zločincima koji su se pokajali i izdržali kaznu te nastavili živjeti poštenim životom.

S nekoliko svojih poklonika Baba je jednog dana došao u grad Simlu gdje se odmah okupilo mnoštvo njegovih poklonika. Istog dana navečer u gradu je umro jedan dječak. Žalosni roditelji položili su mrtvo dijete pred Babu i zamolili ga da ga vrati u život. Baba je milosrdno pogledao dijete i rekao da se probudi. Dijete se odmah probudilo i počelo plakati, na veliku sreću i radost roditelja.

U vrtu kuće za goste, pokraj rijeke Liddar u blizini sela Pahalgama, Baba je ubrao cvijet ruže i puhnuo u njega, a on se pretvorio u lingu Božice Šive koju je poklonio pukovniku Beriju. Tada je zamahom ruke stvorio satove i prstene za svoje goste.

Dugogodišnja poklonica iz Madrasa došla je k Babi zamolivši ga da joj blagoslovi dragulj u obliku slova OM što ga je sama dala izraditi. Baba je uzeo dragulj i upitao da li bi više voljela ovaj dragulj ili drugi s njegovim likom. Poklonica je izabrala drugi i Baba je puhnuo na njega i on je nestao, a na dlanu ruke pojavio se zlatni medaljon s Babinim likom.

Jednoj poklonici iz Engleske, koja se uskoro trebala udati, Baba je obećao pokloniti prigodni dragulj. Baba je uzeo u ruke betelov list i na njemu urezivao dekorativne crteže. Tada je podignuo list i puhnuo u njega i lista je nestalo, a na njegovom mjestu pojavio se prekrasni vjenčani dragulj ukrašen zlatom koji je poklonio poklonici.

Dok se Tidemann Johanessen iz Norveške nalazio pred svetištem u Shirdiju, pred njim se iznenada pojavio stariji čovjek i dao mu sliku Sai Babe i malo pepela (udija). Ujedno mu je predložio da 13. ožujka posjeti sadašnjeg avatara u Bombayu. Kad se kasnije Tidemann sastao u Bombayu sa Babom ovaj mu je odmah rekao da ga je pozvao još u Shirdiju.

Profesorica Anima Mukurjee ležala je tijekom lipnja 1964.g.u bolnici u Bangaloreu jer su joj u saobraćajnoj nesreći bile slomljene i razmrskane kosti potkoljenice desne noge. Nakon neuspješne prve operacije, liječnici su predlagali amputaciju noge. Tada je njezina sestra Kanak sa suprugom, koji su bili gorljivi Babini poklonici, otišla na razgovor kod Babi koji im je rekao: «Ona će se posve oporaviti, ali će izgubiti dva nožna prsta». Dva dana kasnije bolesnici su amputirali dva nožna prsta koje je zahvatila gangrena, a prijetila je opasnost za amputaciju cijele noge. Iznenada se Baba pojavio u sobi bolesnice i sa vibhutijem, kojeg je stvorio u zraku, posipao je mnogo vibhutija na obje noge, a bolesnici je materijalizirao medaljon. S ljubavlju je pogledao bolesnicu i rekao «Jesi li nesretna što nisi otišla u Ameriku? Ne brini, dobit ćeš još bolju priliku». Za nekoliko mjeseci Anima je bila potpuno zdrava. Svi su govorili da je samo Bog mogao to učiniti. I Aimi je došlo do svijesti da je susrela Boga koji ju je ozdravio te je željela da služi u njegovoj misiji. Želja joj se ispunila kad ju je Baba sredinom 1969. godine postavio za upraviteljicu ženskog koledža u Anantapuru, a 1975.g. je poslana da osnuje još jedan ženski koledž u Jaipuru.

Jednog listopadskog dana 1964., sjedeći na klupi, socijalna radnica i dopredsjednica Sveindijske konferencije žena Suddhe Mazumandare iz Calcute promatrala je iz Jalapaharija snježne lance Himalaje. Iznenada je do nje došao jedan starac u bijeloj haljini i s bijelom kapom na glavi poput fakira, a u ruci je držao otrcani kišobran. Nakon gospođina pozdrava starac je sjeo na klupu i započeo je razgovor. Počeo je pjevušiti neku pjesmu čije stihove je gospođa zapisala. Tada joj je savjetovao da tu pjesmicu pjeva svako jutro. Dao joj je svoj blagoslov, uzeo kišobran i otišao. Kada je nakon određenog vremena došla do Babe i poklonila se spomenuvši sve svoje jade i upitavši ga za fakira. Baba je odgovori da će s njom biti sve u redu, a što se tiče fakira to je bio on u drugom obliku.

Dvanaesto-godišnji dječak Anthonis iz Colomba trpio je od kancerogenog rasta spinalne tetive u donjem dijelu kralježnice. Nakon operacije nije bilo nikakvog poboljšanja pa mu je jedan član Sathya Sai seva udruženja dao malo svetog praha (vibhutija) i kod djeteta je došlo do poboljšanja. Njegovi roditelji otišli su odmah kod Sai Babe u Madras i dobili daršan. Zamahom ruke stvorio im je narukvicu koju dječak treba nositi oko ruke. Nakon kratkog vremena dječak je potpuno ozdravio.

U veljači 1966 jedan bračni par iz Delhija došao je k Babi da spasi život ženinom 30-godišnjem bratu koji je bolovao od neizlječivog kroničnog nefritisa, anemija. Baba im je dao dva paketića vibhutija i rekao da brat treba popiti s vodom oba paketića vibhutija, a nešto treba razmazati po tijelu. Nakon dva tjedna brat je ozdravio i došao k Babi da se zahvali.

Jednog dana u sobu za razgovore Baba je pozvao nekoliko poklonika među kojima je bio i jedan znanstvenik. Nakon što je svakome materijalizirao neki ukrasni predmet, znanstvenik se obratio Babi: «Svami, to što stvaraš u zraku razne predmete nije me uvjerilo da si Bog, ali ako stvoriš neko živo biće, odmah ću povjerovati da si Bog». Baba se nasmijao i okrenuo dlan jedne ruke prema gore i poklopio ga sa dlanom druge ruke. Kada je gornji dlan počeo polako dizati, na donjem dlanu pojavio se živi mali majmunčić. Kako je gornji dlan počeo dizati tako se majmun povećavao, dostignuvši prirodnu veličinu. Svi prisutni bili su zaprepašteni ovim Babinim čudom, pogotovo kada je majmun počeo skakati po sobi i jesti bananu koju mu je Baba stvorio. Nakon toga Baba je stavio majmuna na dlan jedne ruke, a drugu ruku je stavio na majmunovu glavu. Kako se gornji dlan počeo spuštati majmun je bivao sve manji dok nije nestao. Znanstvenik se tada duboko poklonio Babinim stopalima, priznavši da je pred njim živi Bog.

Djevojčica iz obitelji Padubidri iz Bombaja bolovala je od neizlječive Pottove bolesti koja uništava kosti. Kako liječnici nisu mogli ništa učiniti obitelj je djevojčicu donijela k Babi u Puttaparthi. Baba je blagoslovio dijete i dao joj svetog praha rekavši da će se uvijek brinuti o njoj i da će dijete prohodati u siječnju, što se i dogodilo.

Ima mnogo slučajeva kod kojih je izliječio rak riječima: «Tvoj je rak nestao» Evo slučaja 76-godišnjeg Dattatreya Ramachandre Ghule koji je bolovao od raka grla i ne može jesti i jasno govoriti i svaki dan je sve slabiji. Njegov brat pisao je Babi o bratovoj bolesti i molio ga da spasi brata od ove strašne bolesti. Nekoliko dana poslije brat je progovorio i počeo je piti mlijeko i jesti hranu.Odveli su ga na pretrage u bolnicu gdje su liječnici ustanovili da je zdrav.

Neku je mladu djevojku brat nosio jer godinama nije mogla hodati, a liječnici nisu mogli ustanoviti bolest. Jednog dana brat je donio sestru kod Sai Babe koji ju je blagoslovio i naredio da tri puta uz pomoć majke i brata obiđe oko hrama. Sljedećeg dana hodala je sama oko hrama, a Baba joj je savjetovao da ode kući i bude sretna.

Dana 23. studenog u Puttaparthi je došlo 20.000 poklonika da proslave Babin rođendan među kojima je bila i obitelj Anderson iz Sjedinjenih Država Amerike. Suprug je gospođu Anderson vozio u invalidskim kolicima jer je bila teški invalid i nije se mogla kretati. Ljudi su pjevali svete pjesme, Baba je nekim poklonicima dozvolio da dotaknu njegova stopala, a kapljicama svetog ulja dodirnu njegovu kosu. Iznenada je Baba ustao sa stolice i sa posudom za ulje krenuo prema ženi u kolicima koja je nanijela nekoliko kapljica ulja na Babinu kosu jer se sagnuo, a zatim je tri puta sa cvijetom dotakla njegovu kosu. Tada je Baba uhvatio njezinu ruku i rekao: «Ustani i dođi sa mnom».Žena je lagano ustala iz kolica i krenula za Babom. Svi su bili radosni i ganuti ovim čudom.

Sredinom 1968. godine Baba je prvi, i jedini, put otišao avionom izvan Indije, i to na afrički kontinent u Ugandu i Keniju. Razlog ovog putovanja bio je Amin, tadašnji vojni časnik, a kasnije diktator i zločinac. Baba je više puta razgovarao s Aminom, a potom je obavijestio sve Indijce koji su radili u Ugandi, da se vrate svojim kućama kako bi izbjegli rat i veliko krvoproliće koje je Baba unaprijed vidio. I zaista nakon nekoliko godina izbio je veliki rat i krvoproliće, a na čelu Ugande došao je Amin, diktator i zločinac. U ovom krvavom ratu mnogo je ljudi poginulo, među kojima i veliki broj Indijaca koji nisu poslušali Babino upozorenje. U Ugandi i Keniji Baba je održao mnoga predavanja i za svoje poklonike materijalizirao mnoge predmete, a u srca mnogih poklonika donio svjetlo ljubavi, mira i poštovanja.

Početkom 1969. godine k Babi u Puttaparthi došla su četiri plemenska predstavnika iz sela sjeveroistočne pogranične pokrajine zajedno sa arhitektom, državnim predstavnikom i tajnikom toga pograničnog područja. Baba im je govorio o duhovnim temama i sa svakim je posebno razgovarao. Nekima od njih materijalizirao je dijamantni prsten, predmet u obliku srca radi koncentracije, talisman za izlječenje bolesti, osam njegovih slika a svima ostalima blagoslovljenu hranu (prasada) i sveti pepeo ( vibhuti) koji je plemenski vođa trebao staviti svakome na čelo. Arhitekt Sri Boken Ette je tražio je od Babe savjet za izgradnju hrama Suncu i Mjesecu na njihovom plemenskom području. Tada je zamahom dviju ruku stvorio okruglu ploču od zlata, srebra, bakra, mjedi i željeza s izrezbarenim Suncem i Mjesecom. Ujedno je zatražio od prisutnih da ovu ploču moraju postaviti u hram i štovati svakog dana Sunca kao i za vrijeme puna Mjeseca a u hramu na oltaru treba upaliti vječnu svjetiljku.

Gospodin Ashishe i njegova supruga Nilima iz Bombaya nisu poznavali Sai Babu. Uskoro nakon vjenčanja Nilima je počela osjećati jake bolove u bubrezima. Liječnici iz Bombaya preporučili su operaciju, ali se bračni par uplašio da će se stanje pogoršati i neće moći imati djece. Kontaktirali su s vodećim londonskim specijalistima i odlučili da se podvrgne operaciji u Londonu. U međuvremenu ih je jedan prijatelj pozvao k sebi baš u vrijeme kada je očekivao dolazak Sai Babe. U velikoj sobi sjedilo je puno ljudi kojima su se pridružili i Ashishe sa suprugom, iako nisu vjerovali u Babina čuda. Kada se Baba pojavio i prošetao između ljudi, sjeo je ispred Nilime i počeo joj govoriti o njezinoj bolesti. Ona se zaprepastila jer je bolest držala u tajnosti. Zamahom ruke za Nilimu je materijalizirao kipić Rudrakše, rekavši: « Ovo uroni u vodu i pij je jedanput dnevno kroz deset dana i bit će velike blagodati». Nije vjerovala u Babina čudotvorstva, ali je ipak stavila kipić Rudrakše u vodu koju je pila svaki dan. Deseti dan, sa suprugom i roditeljima otišla je na operaciju u London. Tamošnji specijalist dr. Ferguson pogledao je liječničke nalaze iz Bombaya, ali je i on napravio rentgenske i druge pretrage i ustanovio da su Nilimi bubrezi zdravi i ne treba operacije. Bračni par se odmah javio roditeljima iz Engleske i Ashishini roditelji su otišli kod Babe da mu zahvale. Za vrijeme obilaska svojih poklonika Baba se zaustavio ispred roditelja, rekavši: «Jeste li zadovoljni da je vaša snaha sada dobro»? Baba im je tada ispričao sve pojedinosti u Londonu. Roditelji su tada, puni osjećaja, pali pred Babina stopala. Nilima bubrežna bolest nije se vratila i u braku je imala dvoje prekrasne djece.

Sri S. N. K. Sundara doveo je kod Babe svoga brata koji je slomio bedrenu kost. Baba je ušao u dvoranu gdje su se pjevali bhajani i odmah prišao Sundarijevom bratu i stvorio vibhuti tražeći da ga pojede. Nakon tri dana brat je počeo hodati po kući, a nakon nepunih mjesec dana je potpuno ozdravio.

Gospođica Marie iz Amerike odala se drogi i dobila hepatitis te se nije mogla nikako izliječiti. Kada je saznala za Sai Babu zamolila je jednog poznanika da joj iz Indije pošalje svetog pepela (vhibuti). Počela je uzimati vibhuti i ubrzo ozdravila. Pomogla je putem vibhutija i trima prijateljicama koje su u kratkom vremenu prestale uzimati drogu.

Eruch k. Wadia iz Madrasa dobio je upalu porebrice i počeo se liječiti, ali bez uspjeha. Nakon trećeg napada porebrice otišao je u Prasanthi Nilayam po Babin blagoslov (daršan) zamolivši ga ozdravljenje. Nakon nekoliko dana vratio se kući i otišao na liječnički pregled gdje je konstatirano da je on potpuno zdrav čovjek.

Dok se dr.Ramakrishna iz Instituta za znanost iz Bangalorea nalazio kod Sai Babe u Prasanthi Nilayamu, dobio telefonom očev poziv kojim ga obavještava da je majka u opasnom stanju odvedena u bolnicu u Hyderabadu jer je dobila cerebralnu trombozu. O tome je nekako uspio obavijestiti i Babu koji mu je rekao: «Bio sam u bolnici, a ona se sada dobro osjeća». U međuvremenu je njegov otac u bolnici primjetio da je gospođa otvorila oči i počela razgovarati rekavši: «Baba je bio ovdje i dao mi blagoslovljenu hranu (prasada) i uvjerio me da ću se osjećati dobro». Nakon nekoliko dana vratila se zdrava kući.

Jednog vjernog Babinog poklonika je jedno jutro oko četiri sata iz najdubljeg sna probudio neki glas: «Otvori barem oči i pogledaj» Kad je otvorio oči u sobi je ugledao kradljivca. Odmah je podignuo uzbunu i kradljivac je pobjegao. Tada je upalio svjetlo i ugledao trag vibhutija koji je vodio iz sobe na verandu i odmah znao da je to bio Sai Baba.

Gospodin Kumar živio je u staroj trošnoj kučici. Nakon skromne večere pošao je na počinak. Prije spavanja upalio je svijeću i mirisni štapić stavio pokraj Babine slike te otpjevao nekoliko bhajana. Tijekom noći vani je bilo veliko nevrijeme jer je puhao uraganski vjetar, a kiša je padala kao iz kabla. Iz sna su ga probudile riječi: «Kumar, trči». Brzo se obukao i istrčao na cestu. Istog trena čuo je veliki prasak i njegova se kućica srušila. Ujutro je među ruševinama našao čitavu samo uokvirenu Babinu sliku dok su druge stvari bile uništene.

Gospodin Sethumadhavan Nair primio je prijeteće pismo u kojem ga nepoznati nasilnik obavještava da će mu u roku sedam dana biti odsječena glava, ako ne prestane s pjevanjem svetih pjesama (bhajana). Nair nije obraćao pažnju na ovo pismo i nastavio pjevati bhajane. U zoru osmog dana nepoznati pisac se došuljao do Naireve kuće i našao vlasnika u kupaonici. Zamahnuo je i bacio nož na žrtvu, ali je istog trena bljesnuo narančasto-crveni vrtlog i jedna nježna ruka bacila Naira u ugao sobe. Napadačev nož pao je na pod, a napadač je pobjegao. Kada je Nairova žena došla u sobu ispunjenu čudesnim mirisom, našla je Naira posutog svetim prahom (vibhutijem) i odmah znala da je ovdje bio Sai Baba.

Kapetan Bose sa suprugom i tastom vozili su se automobilom iz Ambale u Gauhati. Zbog jake kiše vidljivost je bila jako slaba i automobil se najedanput zaustavio na jako blatnjavoj cesti. Cijelo okolno područje bilo je poplavljeno kao i cesta. Zadnji kotači automobila potpuno su potonuli u blato. Pokušavajući pokrenuti automobil, on je još dublje tonuo u blato. Sva trojica putnika izašla su iz auta i noć prespavali na golim klupama u obližnjoj školi. Kada su u zoru došli do auta niti jedan vozač kamiona nije htio stati da im pomogne, a malobrojni mještani su izdaleka samo gledali. U selu su posudili konja i užad, ali auto se nije niti pomaknuo nego je još dublje tonuo. Tada se Bose sjetio Sai Babe, pao na tlo i poviknuo: «Lotosova stopala Babina jedino su naše utočište». U istom času približio im se snažan čovjek nježna izgleda. Dao je svoj kišobran gospođi Bose i naredio da Bose uđe u automobil i uhvati upravljač. Čovjek je stavio svoju ruku ispod branika automobila i jednim trzajem postavio automobil na čvrsto tlo. Kada su putnici ušli u auto osjetili su snažan miris koji ih je odmah podsjetio na Sai Babu.

Jednog dana u Prasanthi Nilayamu je Sai Baba šetao sa profesorom geologije dr. Y. J. Raom. Baba je podignuo komadić granita i upitao profesora što taj kamen sadrži. Nakon što je profesor dao sve moguće podatke, Baba je puhnuo u njega i iz kamena je nastao prekrasan kip Gospoda Kršne koji svira flautu. Tada se okrenuo prema profesoru i rekao: «Vidiš li? Bog je u kamenu, jer ništa ne postoji bez Boga i ništa nije odvojeno od Boga».

Baba je često, povodom svog rođendana, pozivao siromašne vjenčane parove da se bez troškova vjenčaju u Prasanthi Nilaxamu gdje će on biti svećenik, roditelj i Bog. Jedne godine prijavilo se 134 para. Baba je svima darovao odjeću, mladenkama sari, a mladoženjama dhotije. Svakoj mladenki je u zraku stvorio i poklonio zlatnu ogrlicu, crveni cvjetni prah (kumkum) i haldi, zatim je zrncima riže posipao glave bračnih parova. Svi parovi dobili su čaše i tanjure za njihovo novo kućanstvo. Tada su parovi jedan drugoga zasuli rižom, što simbolizira napredak. Svi parovi pošli su prema hramu, a kasnije je za sve parove i njihove bliže rođake priređena svadbena svečanost.

Jedne večeri u auditoriju koledža je poznati svjetski džez umjetnik Maynard Ferguson priredio koncert za 1200 slušatelja među kojima je bio i Sai Baba. Svirao je indijsku klasičnu glazbu pretočenu u džez, a na kraju je na trubi odsvirao solo dionicu. Baba se tada jako oduševio i pred svima je ni iz čega stvorio zlatni medaljon na lančiću i stavio ga umjetniku oko vrata. Umjetnik je bio toliko ganut da je zaplakao kao malo dijete.

Babin poklonik H. Narayana Rao ležao je bolestan u bolnici u Bombaju i čekao ugradnju pace-makera. Jedne noći sanjao je Sai Babu koji se zaustavio pored njegove postelje i rekao: «Znam koliko te brine ugradnja pace-makera, ali se nemoj brinuti jer će se odsada tvoje bilo postupno popravljati. Od danas broji dane jer ćeš ići kući jedanaestog dana, odnosno 17. ovog mjeseca». Bio je pušten kući točno 17. jer je njegovo srce bilo posve zdravo.

Gospodin R. S. Khare počeo je gubiti vid i otišao u bolnicu gdje je proveo 74 dana. Vrativši se kući u kratkom vremenu potpuno je oslijepio i liječnici su konstatirali potpuno sljepilo za kojeg nema lijeka. Kao veliki Babin poklonik, o svom sljepilu upoznao je kćerku prije nego je krenula u pohađanje ljetne Babine škole u Whitefieldu. Za vrijeme doručka s ostalim studentima, prišao joj je Baba i razgovarao o očevoj bolesti, rekavši: «Ti si zabrinuta za očevo sljepilo, ali ne brini sve će biti u redu». Tada je zamahnuo s rukom i materijalizirao vibhuti, rekavši: «Pošalji ovo poštom svome ocu da svaki dan malo stavi na svoje oči». Već prvog dana je počeo je po malo vidjeti, a nakon sedam dana vid mu se u potpunosti vratio. Nakon toga otišao je k Babi da mu se zahvali.

Dr. Sandweiss i supruga Lila nekoliko puta razgovarali su o Sai Babi. Lila je pročitala i jednu knjigu o Babi i odlučila da ga posjeti u Indiji. Međutim, bili su u velikim dugovima, a njezin suprug nije imao stalan prihod jer već pet godina nije mogao prodati nijedan svoj izum. Jedne noći sanjala je čudan san u kojem se pojavio Baba sa svjetlećim očima. Od tada su se počele događati čudne stvari jer je ubrzo suprug patentirao svoj izum za kojeg su se zainteresirali neki ljudi i njegov se financijski položaj popravio. Lila je sada imala dovoljno novca i ubrzo je otputovala k Babi u Indiju.

Predsjednik tvornice vagona pokraj Madrasa bio je obvezan po ugovoru da pošalje prvu pošiljku od 25 vagona jednoj prekomorskoj zemlji. Bio je vrlo nesretan što vagoni neće biti dovršeni na vrijeme da ih utovari na japanski brod koji je već isplovio iz Bombaja prema Madrasu. Zbog toga je došao k Sai Babi i zamolio ga da spasi ugled njegove tvornice. Baba mu je odgovorio: «Brod će sa zakašnjenjem stići u Madras i zato požuri sa svojim poslom». Tada se dogodila čudna stvar jer je brod zahvatila strašna oluja pokraj Cochina i morao se zadržati na popravku u Colombu. Kad je stigao u Madras, vagoni su čekali na utovar.

Jednog američkog bračnog para iz Los Angelesa Baba je za vrijeme razgovora iznenada upitao: «Nije li danas 33-godišnjica vašeg vjenčanja». Bračni par se zaprepastio i odgovorio potvrdno. Za gospodina je Baba zamahom ruke materijalizirao prekrasni zlatni prsten, a za gospođu zlatnu ogrlicu s lotosovim cvijetom i Babinim portretom, a potom ih je blagoslovio. Svoju zahvalu iskazali su kleknuvši pred Babina stopala.

Kćerka južnoindijskog pjevača Sri Soundarajana bolovala je na srce i liječnici su preporučili da se srce može spasiti jedino operacijom koja se obavlja samo u Americi. Otac se obratio Sai Babi koji je rukom materijalizirao sjeme rudrakše ( sveto drvo koje raste na Himalaji) i rekao ocu da sjeme stavi u vodu koju kćerka treba piti. Nakon kratkog vremena kćerka je potpuno ozdravila.

Osmogodišnja kćer gospođe Chincholi Rajamme često je sa majkom posjećivala Sai Babu u Puttaparthiju. U Babinoj prisutnosti djevojčica je uvijek bila vesela, smijala se i pjevušila. Jednog dana djevojčica je pred Babu donijela sandale i on ju je upitao: «Reci mi što želiš»? Svojim odgovorom djevojčica je zaprepastila majku, ali i sve prisutne. «Želim se stopiti s tobom». Baba joj je rekao: «Ti si još dijete, moraš se udati, podignuti obitelj i usrećiti svoju majku jer više nemaš oca». Međutim, djevojčica je bila uporna tako dugo dok joj Baba nije rekao: «Dobro, dobro», a djevojčicu je uštipnuo za obraz. Nakon pet dana djevojčica je umrla.

Doktor Banerđi govori o tri čudesna ozdravljenja. Prvo ozdravljenje odnosi se na njega kada je za vrijeme dolaska k Babi u Prašanti Nilayam na prozoru željezničkog vagona zgnječio mali prst. Ispred dvorane za molitvu sjedio je s mnoštvom poklonika i čekao Babu. Kada je Baba hodao uskim prolazom između ljudi, zaustavio se iza Banerđija i razgovarao s njegovim susjedom. Donji dio Babine haljine dodirnulo je njegovu ruku s povrijeđenim prstom. Kada je Baba pošao dalje, Banerđi više nije osjetio bolove u prstu, a oteklina i masnica je nestala i prst je bio zdrav. Drugo izlječenje odnosi se na jednog oficira, prvaka u skakanju padobranom koji je pratio Banerđia i koji je bolovao od neke bolesti i zbog toga nije mogao imati djece. Baba je za njega stvorio malo vibhutija, rekavši; «Ovo trebaš jedno vrijeme uzimati, a nakon ozdravljenja dobit će sina». Nakon izvjesnog vremena Babino proročanstvo se ispunilo. Treće ozdravljenje odnosi se na sina Banerđijevog prijatelja koji je bolovao od teške astme. Kada se dječak pojavio pred Babom, ovaj je rekao: «To nije astma, nego greška u strukturi kostiju koja uzrokuje teško disanje». Zamahom ruke Baba je stvorio zlatni medaljon kojeg dječak treba nositi oko vrata i više neće imati probleme s disanjem, što se uskoro i obistinilo.

Jednog dana došla su četvorica mladića k Babi u Prasanthi Nilayam s namjerom da testiraju Sai Babu. Prije toga zamijenili su svoje satove jer su odlučili provjeriti hoće li Baba ovo otkriti. Baba ih je pozvao na razgovor i odmah rekao: «Znam zašto ste došli jer me želite provjeriti zamjenom vaših satova. Na ovom mjestu se okupljaju moji poklonici i zato vas molim da se vratite tamo odakle ste došli».

Za vrijeme jedne svečanosti u Prasanthi Nilayamu, Baba se s nekoliko poklonika odvezao kombijem do rijeke Kakkara Halla. Kad je izašao iz automobila, na obali je ubrao dvije nejednake vlati trave i povezao ih u obliku križa. Puhnuo je u njih i one su se pretvorile u drveni križ s malim srebrnim Isusovim likom. Križ je poklonio gospodinu Hislopu, rekavši: «Ovo je umanjeni drveni križ na kojem je Isus bio razapet, a i Isusov lik je upravo onakav kakav je razapet u Jeruzalemu. Ovaj komadić drveta potječe od izvornog križa na kojem je bio razapet Isus». Nakon toga je Baba iz hrpice pijeska izvukao prozirnu lingu, dugačku 13, a široku 10 centimetara. Zatim je iz pijeska izvadio kip Shirdi Babe i lik Lakšme i Durge, a na kraju je stvorio kutijicu punu nektara kojeg su probali svi prisutni.

Među mnogim studentima Babinog sveučilišta u Prasanthi Nilayamu bio je i Sreenivas. Pomažući u izgradnji zgrade iza hrama, u glavi su se pojavile misli da ode iz sveučilišta iz razloga što ga Baba već tjednima nije niti pogledao. Smatrao je da ne zaslužuje biti ovdje i donio je konačnu odluku da krajem istog dana ode i više se nikada ne vrati. Samo dvije minute nakon toga, preko jednog studenta, Svami (Baba) ga je pozvao k sebi. Kad je stigao u hram, odveli su ga u Babinu dnevnu sobu gdje ga je Baba srdačno pozdravio i stupio u razgovor, ne spomenuvši niti jednom riječju studentove misli o odlasku. Od tada mu je Baba dozvolio, da zajedno s još nekim studentima, bude često u njegovoj blizini. Jednom prilikom kada se našao kod Babe s još jednim studentom, Baba im je govorio o Božjoj moći umnožavanja hrane i raznih predmeta. Na kraju razgovora Baba je zamahnuo rukom i iz ničega stvorio prsten na svom dlanu. Zatim je zatvorio dlan i puhnuo u njega i na dlanu su bila dva prstena. Opet je puhnuo u njih i na dlanu su se pojavila četiri prstena. Kada je opet puhnuo u njih na dlanu se pojavilo osam prstena koje je stavio u obje ruke. Puhnuvši u njih na oba dlana pojavilo se šesnaest prstena u koje je opet puhnuo i na dlanu se pojavila samo dva prstena koje je poklonio studentima. Tada ih je upitao: «Znate li najdublju želju svoga srca? Pokazat ću vam što želite». Pokazao im je prazan blok papira za pisanje pisma. Iz bloka je otrgnuo jedan list kojeg je smotao u rolu i uronio u čašu s vodom. Kad ga je izvadio iz čaše i poklonio onom drugom studentu na papiru je na engleskom jeziku pisalo: «Daruj mi ustrajnost kako bi mogao biti kod tvojih vrata dan i noć». Nakon toga ponovio je isto i sa drugim papirom kojeg je poklonio Sreenivasu, a na kojem je pisalo: «Daj mi snage da te volim svim srcem».

Jednog dana u Puttaparthi je došlo 40 Talijana koje je Baba primio u sobi za razgovore. Tada je rekao jednom talijanskom invalidu da mu dade štake što je ovaj i učinio. Baba mu se nasmiješio i rekao: «Sada možeš poći k onima koji se vani okupljaju radi pjevanja svetih pjesama (bhajana)». Čovjek je najprije oklijevao, a zatim se zaprepastio, uz suze radosnice, što može hodati. Ovo je uzbudilo i njegove zemljake koji su glasno povikali: «Isus je došao», sjetivši se Biblije i Isusa koji je izliječio čovjeka rekavši: «Budi zdrav».

Na svom putovanju po Indiji, Baba je s grupom poklonika i studenata iz Otya krenuo prema Musore, ali se zaustavio pokraj šume Madhumalai u kući za goste. Nakon doručka Baba se uputio do jedne livade gdje se fotografirao sa svakim članom pratnje. Na kraju je zamolio studenta da fotografira samo njega, što je ovaj i učinio. Kad je fotografija izašla iz aparata, Baba ju je uzeo i dao pokloniku Joga Raou na čijem se dlanu fotografija polako razvijala. Umjesto Sai Babe na crno-bijeloj fotografiji ugledali su mladog čovjeka koji je imao tri glave i šest ruku. Niža desna ruka nalazila se na leđima krave, a u pozadini su se vidjela četiri psa. U središtu fotografije bilo je Babino lice. Baba ima je objasnio da je to lik Dattatreye, svetog čovjeka iz indijske prošlosti, utjelovljenje Šive, Višnua i Brahme. Nakon ovog objašnjenja fotografija je nestala.

Više puta je Sai Baba spašavao svoga poklonika generala Joga Raoa i njegovu obitelj. Jogina starija kćer trebala se odvrgnuti operaciji ženskih organa u Bangaloreu, ali su se liječnici bojali da će tada jedan njezin bubreg zatajiti. Dan prije operacije Joga Rao otišao je u Puttaparthi kod Babe koji mu je zamahom ruke materijalizirao vibhuti za kćer, rekavši da će sve biti dobro i da bubreg neće zatajiti. Kada je Rao došao kod kćeri u bolnicu ona mu je sva sretna rekla: Oče, sinoć je ovdje bio Baba i rekao da mi neće odstraniti bubreg i da je po tebi poslao vibhuti. Operacija je dobro prošla i sve se sretno završilo. Jednog dana je Joga Rao dobio srčani udar i završio u bolnici u Bangaloreu. Istog dana u Prasanthi Nilayamu je Baba iznenada rekao okupljenim studentima i poklonicima: «Joga Rao nije dobro i moram odmah ići u Bangalore i vidjeti ga. Dok je vozač pripremao automobil, Baba je ušao u svoju sobu i nakon nekog vremena izašao rekavši prisutnima: «Posjetio sam Joga Raoa, on je sada dobro». Kada je Jogin zet došao u bolnicu, Joga mu je rekao da je Baba bio kod njega i blagoslovio ga. Kada je Joga Rao ozdravio, odmah je posjetio Babu i s njim večerao. Nakon večere Baba je rekao: «Joga Rao, već je kasno, idi odmah kući». Međutim, dok je išao prema autu sreo je jednog prijatelja koji ga je nagovorio da nešto pojedu. Kad je došao kući našao je mrtvu suprugu, a pored nje odjeću (sari) za njezino mrtvo tijelo, što je bio znak Babinog prisustva.

Obitelj Chakravartija iz Madrasa štovali su Boga i moralne vrijednosti. Babu je najprije posjetila Suddha Chakravarti. Za vrijeme jednog posjeta dok je sjedila u Babinoj prisutnosti počela je razmišljati zašto Baba materijalizira samo vibhuti, a ne i kumkum (crveni cvjetni prah)? Nakon nekoliko minuta Baba je zamahnuo rukom i stvorio kumkum rekavši Suddhi: «Ti si željela kumkum, zar ne? Nakon toga joj je materijalizirao zlatni prsten s crvenim dragim kamenom. Došavši kući i suprug se zainteresirao za Babu rekavši da će ga sljedećeg puta zajednički posjetiti i da će mu postaviti jedno pitanje iz 18 poglavlja Bhagavadgite ( Božje pjesme), a zaželio je da mu daruje dijamantni prsten. Kad su se našli kod Babe, prve Babine riječi bile su: «Ja sam možda tebi nepoznat, ali ti nisi nepoznat meni». Obitelj Chakravarti jako se iznenadila kad je Baba za temu razgovora izabrao 18 poglavlje iz Bhagavadgite, a još više su se iznenadili kada je Baba suprugu darovao dijamantni prsten. Kada su sljedećeg puta došli kod Babe, za vrijeme razgovora Baba je iznenada upitao gospođu: «Ne možeš više imati djece»? Gospođa se jako iznenadila ovom pitanju, jer su joj liječnici rekli da više ne može imati djece. «Još ove godine na moj rođendan rodit ćeš sina, a ja ću doći u tvoju kuću da dadem ime djetetu. Žalila si se na medaljon s likom Rame koji sam ti zadnji puta poklonio pa ti sada darujem drugi medaljon». Zamahom ruke stvorio je drugi medaljon sa likom Kršne na jednoj strani i likom Shirdi Babe na drugoj strani medaljona. Babino proročanstvo se ispunilo jer je gospođa Chakravarti rodila sina točno 23. studenog.

Jednog jutra 1970. godine Meenal Manohar Gavaskar bila je sama u svom stanu u Bombaju. Često se molila Sai Babi iz Shirdija da blagoslovi njezinog sina kako bi uspio u u kriketskoj karijeri. Njezin sin Sunil vlakom je otišao na stadion Brabourne gdje je njegova kriketska momčad igrala protiv Gujarata. Sa sobom nije uzeo štitnike jer još nije bio stalni član momčadi. Meenal se i danas molila za Sunilov uspjeh. Iznenada se pred njom pojavio čovjek u crvenoj haljini i s osmjehom na licu. Podigao je desnu ruku na blagoslov i rekao: «Ne brini se i čekaj, on će zabiti gol», i tada nestao. Ubrzo nakon toga zazvonio je telefon i sin joj javlja da odmah donese njegove štitnike za noge jer će pri kraju susreta zamijeniti jednog igrača koji se povrijedio. Kad je Meenal stigla na stadion, Sunil je već igrao, posudivši štitnike od povrijeđenog igrača. Točno se ostvarilo ono što joj je rekao čovjek u crvenoj haljini. Navečer je majka ispričala Sunilu o tajanstvenom čovjeku u crvenoj haljini, pa je njegovo srce preplavila velika zahvalnost. Nakon ove utakmice više nitko nije mogao zaustaviti Sunila u njegovoj kriketskoj karijeri, jer je stalno njegova momčad pobjeđivala. Postigao je svjetski rekord u broju bodova na utakmicama. Sunil je prvi puta vidio Sai Babu u Madrasu 1978. godine kada mu je dao svoj prvi blagoslov (daršan). Kasnije je još nekoliko puta posjetio Babu u Prasanthi Nilayamu. Bio je član indijske reprezentacije koja je 1983. osvojila Svjetski kup.

Krajem 1970 godine na putu od Bangalorea do Bombaja Baba se sa grupom svojih poklonika zaustavio u Pooni, blizu rezidencije kraljice majke u Jamnagari. Sljedećeg dana Baba je održao govor i blagoslovio sve prisutne koji su stigli iz bliže i daljnje okolice. Nakon nekoliko otpjevanih bhajana, Baba je rekao da nastave pjevanje, a on je otišao u kuhinju gdje je razgovarao s kraljicom majkom koja mu se požalila da može nahraniti samo 60 ljudi, a vani ih je nekoliko stotina. Baba je zamolio da pogleda posude s hranom. Podigao je poklopac svake posude i blagoslovio sve što je pripremljeno. Kraljica majka je i dalje bila jako uznemirena zbog male količine hrane. Baba se samo smješkao i molio da započnu sa serviranjem. Na kraju je nahranjeno oko 700 ljudi, a hrane je još ostalo. I sljedeće godine je povodom kraljičinog rođendana Sai Baba posjetio kraljicu majku u njezinoj rezidenciji Devi Nivas. Čim ju je ugledao počeo je pjevati: «Sretan rođendan tebi, kraljice majko». Kraljica majka ga je zamolila: Svami, od tebe tražim rođendanski dar». «Reci što želiš» upitao je Baba. «Reći ću ti, ali mi prije moraš obećati da ćeš ispuniti svaku moju želju». Neko vrijeme vodila se prepirka i Baba je konačno popustio rekavši: «Imaš moje obećanje da ću ti ispuniti želje, bez obzira o čemu se radi». «Sai Baba, daruj mi smrt» rekla je kraljica majka. Baba je stavio obje ruke na kraljičino čelo i tako je držao pet minuta. Od toga dana kraljica majka je davala upute članovima svoje obitelji što trebaju učiniti nakon njezine smrti. Nakon šest dana njezina duša napustila je tijelo.