BABINA ČUDA I ODGOJ I OBRAZOVANJE LJUDI

U sredini jednog dugačkog Babinog konvoja, koji je putovao iz Whitefielga u Madras pokvario se jedan automobil i stao, zaustavivši i ostale automobile iza njega. Automobil su maknuli sa ceste, a putnike iz auta su premjestili u druge automobile. Vlasnik automobila ostao je uz auto, ali je zamolio prijatelja da mu pošalje nekog mehaničara kojeg sretnu uz put. U podne, kada je vrućina postala nepodnošljiva, čovjek se sklonio u hlad jednog drveta. Tada je primijetio kako mu u susret dolazi čovjek na biciklu, upitavši ga: «Mogu li vam pomoći? Ja sam mehaničar». Čovjek je podignuo haubu automobila i ustanovio da je pokidan remen na rashladnom uređaju. Iz svog džepa izvadio je novi remen i namjestio ga na rashladni uređaj. Kada ga je vlasnik automobila upitao za račun, odbio je uzeti novac i nastavio put na biciklu te iznenada čudovišno nestao. Kada je poklonik stigao s autom u Madras, odmah je posjetio Babu koji mu je rekao: «Znači, auto ti se pokvario i zato sam poslao nekoga da ti pomogne.

Krajem 1980. godine na očima generala Malhotra pojavio se herpes, a kasnije i gnojni čirevi. Prebačen je u vojnu bolnicu u Delhiju, ali se bolest stalno pogoršavala i prijetilo mu je sljepilo. Njegova supruga Prem odmah je otišla kod Babe u Puttaparthi i zamolila ga za pomoć. Baba ju je uvjeravao: «Zašto se brineš? On će biti dobro». I zaista u kratkom vremenu generalova bolest se zaustavila, ali su mu liječnici rekli da će mu ostati probadanje u očima i zato se treba čuvati od prašine. Nakon izlaska iz bolnice odmah je otišao kod Babe u Puttaparthi gdje je proveo nekoliko dana. Baba mu je odmah rekao:»Darovao sam ti oči». Ujedno ga je pozvao da svaki dan objeduje s njim i da prestane uzimati lijekove. Kada je odlazio od Babe bio je potpuno zdrav čovjek jer je nestalo probadanje u očima i pigmetacija lica.

Jedan plantažer iz Malnada bolovao je trideset godina od multi reumatskog artritisa. Došao je u Sai Babinu bolnicu u Prasanthi Nilayam s velikom groznicom i oštećenim bubregom i tražio da ga jedino Baba može liječiti, jer niti jedan lijek mu do sada nije pomogao. Baba je milostivo pristao i zamahom ruke materijalizirao je malu bočicu tekućine i naredio bolesniku da dvije kapi ove tekućine pomiješa malo s vodom i dva puta dnevno popije. Za deset dana pacijent je prohodao, a nakon mjesec dana bio je potpuno zdrav, pjevajući bhajane.

Četrdesetogodišnji Thangavelu iz Bombaja bolovao je od raka rektuma. Posjećivao je mnoge liječnike odlazeći čak i u Švicarsku, ali pomoći nije bilo. Kad je čuo za Sai Babu, odmah je otišao k Babi u Prasanthi Nilayam gdje su mu liječnici dali sredstvo za ublažavanje bolova. Noću u snu imao je viziju da ga je Baba operirao. Kada se ujutro probudio otkrio je tragove krvi na tijelu i spavačici i osjećao se jako lagano. Nakon nekoliko dana napustio je bolnicu kao zdrav čovjek.

Profesor Ghosh iz Kalkute došao je u Prasanthi Nilayam gdje je doživio srčani udar. Baba je u bolesnikovu sobu poslao jednog liječnika da ga lijeći. Liječnik ga je pregledao i dao mu neke lijekove i vibhuti koji je Baba poslao. Prošao je jedan tjedan, ali nije bilo poboljšanja. Jednog dana liječnik je našao je bolesnika sretnog i zdravog. Ovaj mu je ispričao: »Doktore, prošle noći nisam mogao spavati pa sam gledao Babinu sliku na zidu. Najedanput je Baba izašao iz slike, blagoslovio me vibhutijem, dodirnuo mi prsa i vrati se u fotografiju». Nakon nekoliko dana Ghosh se vratio kući potpuno zdrav.

Sai Baba bi ponekad ispitivao studente o članovima njihove obitelji te ih savjetovao kako riješiti moguće probleme, a ponekad je stvarao i vibhuti da ga odnesu svojoj obitelji. Majka studenta Sandeepana iz Kalkute imala je tumor na mozgu i liječnici su joj savjetovali operaciju bez koje neće dugo živjeti. Student je o tome obavijestio Babu koji mu je rekao da dovede roditelje u Brindavan kada on bude ondje. Kada su došli kod Babe na razgovor, on je stvorio vibhuti od kojeg je majka potpuno ozdravila.

Mrtvozornik Joseph iz Bombaya, vjerni Babin poklonik, izdao je smrtovnicu za nekog čovjeka koji se utopio. Međutim, nakon mjesec dana Josephovi rođaci posumnjali su da se radi o ubojstvu i tražili ekshumaciju liječnički pregled leša. Kada je ekipa, uz policijski nadzor, otvorila lijes, našla je tijelo potpuno svježe kao da ja istog dana zakopano. Pregledavši tijelo, liječnik je utvrdio da na njemu nema nikakvih povreda, što znači da se zaista utopio. Kada su izašli iz groblja Joseph je razmišljao, kako da nakon toliko vremena bude tijelo svježe? Odmah se vratio na groblje kako bi još jedanput pogledao tijelo prije nego ga zatrpaju sa zemljom. Bio je zaprepašten ugledavši tijelo u potpunom raspadanju. Vrativši se kući, supruga mu je ispričala da je vidjela Babu kako maše s ribom u ruci. Sljedećeg dana sa suprugom je otišao k Babi u Prasanthi Nilayan da mu zahvali. Baba je odgovorio: «Da, ja sam učinio da tijelo izgleda svježe kako bi ga mogli pregledati, jer u protivnom ti bi se našao u velikoj nevolji».

Dr. Narendranath Reddy studirao je medicinu u Indiji, ali je zbog materijalnih ambicija 1972. godine emigrirao u Ameriku i kao liječnik zaposlio se u Kaliforniji. Kako su mu roditelji bili pobožni, i Reddy je počeo čitati knjige o Sai Babi. Tijekom 1981. godine s obitelji je posjetio Sai Babu u Prasanthi Nilayamu i od tada je postao njegov poklonik. Evo jednog od mnogih primjera kako mu je pomagao Sai Baba, jer je Reddy imao uvijek puno ljubavi i suosjećanja prema svojim pacijentima. Jednog dana k njemu u bolnicu došla je Gina Pellogrillo, supruga gradonačelnika u Arcadiju, zbog problema sa žučnim kamencima. Reddy joj je preporučio operaciju i kirurga koji će ju laserskim putem operirati. Nakon operacije kirurg joj je rekao da se može vratiti kući, ali je ona osjećala jake bolove. O tome je obavijestila Reddya koji joj je savjetovao da ostane u bolnici kako bi kirurg ispitao njezin slučaj. Kad je kirurg otvorio njezin abdomen ustanovio je da je prilikom operacije oštećen jedan unutarnji organ koji je izazvao tešku infekciju. Gina je doživjela srčani udar i pala u komu. Reddy je bio jako zabrinut i molio je Sai Babu da ju spasi. Kako je Reddy morao službeno otputovati na dva tjedna, zamolio je endokrinologa da se pobrine za Ginu. Kad se vratio s puta, odmah je otišao u bolnicu i našao Ginu na putu čudesnog oporavka. Kad je zdrava odlazila iz bolnice rekla je Reddyju: «Jako sam vam zahvalna jer su me spasile vaše molitve».

Gospođa Indri Devi iz Kalifornije bila je veliki Babin poklonik i često ga posjećivala. Jednom prilikom zamahom ruke materijalizirao joj je prekrasnu ogrlicu od 108 bisera i raskošni prsten s dragim kamenom s kojim nije bila zadovoljna. Kada je sljedeći puta došla kod Babe, on ju je odmah zamolio da mu vrati prsten. Držeći prsten u ruci, puhnuo je u njega i on se pretvorio u novi prsten sa blistavim dijamantom koji je vratio Indri Devi, na njezino veliko zadovoljstvo.

Krajem 1985. godine student Narayana Sharma iz Babinog sveučilišta u Prasanthi Nilayamu doveden je u bolnicu u stanju kolapsa zbog akutnog napada astme. Dok su liječnici stavljali masku za kisik, pacijent je prestao disati, a tijelo je poplavilo. Upravitelj bolnice dr. Chari otišao je k Babi i obavijestio ga da je mladić umro, jer mu je srce prestalo kucati. Baba ga je uvjeravao: «Mladić će biti bolje i nema potrebe zabrinjavati se». Dao mu je i termosicu s vrućom kavom i uputom: «Daj mu kavu, gutljaj po gutljaj». Nakon 15 minuta vratio se u bolnicu sa dva paketića vibhutija koje treba utrljati u pacijentova prsa, prema Babinim uputama. Isto tako na leđima pacijenta treba držati vrećice s vrućom vodom. Dok su liječnici gledali mrtvo tijelo, pitali su jedan drugoga: «Kako može mrtav čovjek piti kavu»? Međutim, po nalogu upravitelja utrljali su vibhuti u mladićeva prsa i stavili vrećice s vrućom vodom ispod mladićeva leđa i na silno iznenađenje svih prisutnih, jedan prst mladićeve noge se pomaknuo. Doktorica Shanta šapnula je na mladićevo uho: «Svami ti šalje kavu, pa te molim da ju popiješ». Dajući mu prvu žličicu kave, na iznenađenje i radost prisutnih, mladić ju je malo po malo gutao. Ubrzo je u sobu ušao Baba i mladić je odmah otvorio oči, čuvši Babu kako ga zadirkuje: «Još si živ, a svi su rekli da si mrtav»! Baba je zamahnuo rukom u kojoj se pojavio smeđi komadić kao čokolada i stavio ga mladiću u usta koji ga je pojeo. Odlazeći iz sobe Baba je rekao: «Istina je da je umro, ali sam mu ja dao novi život» Jedan od liječnika je tada Babi rekao: «Baba, ti si Bog i ti možeš sve učiniti»! Nakon nekoliko dana Baba je u bolnicu poslao tri kutije tableta koje je materijalizirao i tražio da ih mladić svakodnevno uzima. Bolesniku je iz dana u dan bilo sve bolje i uskoro je pušten iz bolnice. Sai Baba je mnogo puta rekao: «Oslanjanje na Božju milost najbolji je lijek za svaku bolest. Imajte povjerenja u Boga, a ne u lijekove».

Sredinom rujna 1986. na jednom seminaru za profesore i studente, Baba je održao iscrpni govor o indijskim običajima i ljudskim vrijednostima u modernom poslovanju kao i o komunikaciji ljudi. Na kraju seminara Baba je zamahnuo rukom i stvorio zlatni medaljon okružen dragim kamenjem različitih boja i s Babinim likom u sredini. Dopustio je da ga svaki uzme u ruku i izbliza pogledaju. Kad mu je medaljon vraćen on ga je stavio na stol i pokrio rupčićem. Kad je rupčić podigao, medaljon je nestao. Pogledao je zaprepaštene studente i profesore i rekao «Ja mogu svojom voljom sve učiniti». Sljedeći dan Baba je poveo profesore i studente u obliže selo gdje je otvorio novi hram i dvoranu. Ovdje ga je dočekalo mnoštvo ljudi. Kad se približio podiju, zamahnuo je rukom i stvorio devet dragulja i položio ih na mjesto pored kipova, što je izazvalo veliko oduševljenje i radost prisutnih.

Isaac Tigrett je u mladosti živio pomalo i razuzdanim životom, ali je uvijek u svom srcu gajio ljubav prema svim ljudima. Već u 22 godini otvorio je restoran u Londonu. Čuo je za Sai Babu i tijekom 1974. godine došao u Puttaparthi gdje je dobio od Babe prvi blagoslov (daršan). U prostoriji za prijem bilo je mnogo ljudi, ali je Baba prvo pošao do Tigretta. Kad mu se nasmiješen približio, materijalizirao je malo vibhutija i rekao: «Napokon si došao, čekao sam te. Ti i ja smo stari prijatelji, a imamo još mnogo zajedničkog posla». Iako je godišnje najmanje tri puta dolazio, Baba ga niti jedanput nije primio. Međutim, Babine milosti obilno su dolazile do njega. Njegov financijski uspjeh bio je fantastičan jer je otvarao restorane u svim većim gradovima po svijetu, a broj osoblja povećavao se na tisuće. Tigret je vodio kompaniju pošteno i s ljubavlju, brinući se uvijek za svoje zaposlenike. Dva puta ga je Baba spasio od sigurne smrti. Prvi puta dogodilo se u Kaliforniji kada je Tigret prebrzo vozio automobil i zaspao te sletio u provaliju duboku 90 metara. Kada je automobil padao u provaliju, pokraj njega u autu pojavio se Baba te ga je rukom prigrlio i čvrsto držao. Automobil se razbio u komade, a Tigrett je ostao neozlijeđen. Drugi puta u jednoj hotelskoj sobi u Denveru, država Kolorado, uzeo je prevelike količine droge i dobio epileptički napadaj. Pao je na pod i progutao vlastiti jezik i zamro. Tada je, kao u snu, čuo Babin glas: «Tvoje vrijeme nije sada». Baba je s poda podignuo njegovo tijelo i stavio ga u krevet. Izvukao je njegov jezik iz grla i stavio mu svoje ruke na grudi, nakon čega je Tigrett izašao iz kome. Zahvaljujući Babi ubrzo se riješio droge. Tijekom 1989. godine Tigrett je prodao svoju svjetski poznatu kompaniju Hard Rock Cafe za basnoslovnu cijenu. Jedan dio novaca darovao je za kompletnu opremu Super specijalističke bolnice u Puttaparthiju i došao k Babi da mu služi. Bio je prvi od četvorice poklonika koji je na svoj 66 rođendan iz Sai Babe ruke primio dar ljubavi u obliku srebrne posude za cvijeće.

John Behner, menadžer multinacionalne kompanije u El Salvadoru bio je veliki Babin poklonik i često je sa porodicom posjećivao Babu u Prasanthi Nilayamu. U veljači 1989. godine došao je na tri tjedna kod Babe da dogovore otvaranje Sai centra u El Salvadoru. Dva dana prije odlaska nazvao je zračnu kompaniju da potvrdi svoju rezervaciju, ali mu je odgovoreno da se njegovo ime ne nalazi na popisu putnika. O tome je obavijestio Babu koji mu je rekao: «Ne brini se, Svami će ti reći kada trebaš ići». Baba je dopustio Behneru da ga svuda prati, ali ništa nije govorio o njegovom povratku kući. Behner je nazvao glavnu upravu svoje kompanije u New Yorku i rekao da se još nekoliko dana ne može vratiti na posao. Dani su prolazili i sredinom svibnja primio je poruku iz New Yorka da se ne vrača na posao, jer više nije zaposlen. Kad je o tome upoznao Babu, ovaj je rekao: «Ne brini se». Nakon tri mjeseca Baba mu je dozvolio da se vrati kući u El Salvador. Otišao je u upravu kompanije po radnu knjižicu, ali su ga tamo srdačno dočekali. Njegov šef je rekao: «Analizirali smo vašu situaciju i odlučili smo povisiti vašu plaću za 25 posto. Vaš zadnji izlet u Indiju smatrat ćemo kao plaćeni dopust». Behner se zaprepastio, ali je osjetio veliku zahvalnost prema Sai Babi. Tada je njegova kompanija imala samo 25 zaposlenih, ali se nekoliko godina posao sve više povećavao, a broj zaposlenih se narastao na 300. Behner se s najvećom pažnjom i ljubavlju brinuo za svoje zaposlene kao za vlastitu djecu. U svojoj kuči imao je Sai Babin centar, a na zidovima i uredima kompanije postavio je Babine slike. Često je sam ili s porodicom odlazio k Babi u Indiju da mu zahvali na sve njegove milosti. Kad je odlazio u mirovinu njegovi zaposlenici izgradili su u vrtu njegove kuće prekrasnu fontanu sa Babinim kipom.

Uspješnog poslovnog čovjeka Jamesa Sinclaira iz Amerike uvijek je krasio moral i poštenje, ali nikada nije bio sretan. Sinclair je napustio nekoliko kompanija gdje su čelni ljudi bili nepošteni i pohlepni. Jedne noći u hodniku je ugledao čovjeka u narančastoj haljini i s čupavom kosom na glavi, ali je u sekundi nestao. Kada je u sobi započeo sa meditacijom opet ga je ugledao. Kleknuo je pred njim i dotaknuo mu stopala. Kad je pogledao prema gore njega više nije bilo. Nakon toga Sinclair je odlučio istražiti, da li postoji takav čovjek na ovome svijetu. Jednog dana razgovarao je s jednim knjižničarom koji mu je rekao da u Indiji postoji takav čovjek imenom Sai Baba o kome je napisano i nekoliko knjiga. Sinclair se zainteresirao za njega i nakon nekoliko mjeseci otišao je k Babi u Indiju. Nakon kratkog vremena Baba ga je primio i rekao: «Došao sam dva puta k tebi. Dao sam ti sve, ali ti nikad nisi bio sretan. Hoćeš li sada nešto učiniti za Svamija»? «Da Svami, sve što želiš»- odgovorio je Sinclair. «Budi sretan»-završio je Baba ovaj razgovor. Od toga dana Sinclair je i od svojih zaposlenika tražio moralno poštenje, a to znači ne lagati, ne krasti, ne varati i ne biti pohlepan. Glavi cilj kompanije treba biti da se pošteno zarađuje novac i da se služi ljudima. Jednu poslovnu sobu pretvorio je u prostoriju za meditaciju svojih zaposlenika, gdje će u tišini sjediti i razmišljati i potpuno se smiriti, što će utjecati i na duhovnost svakog pojedinca. Jednog dana u sebi je čuo glas da je tržište zlatom u propadanju i kroz dan i noć prodane su dionice njegove kompanije po cijeni zlata od 887 dolara po unci. Sljedećeg dana cijena zlata je vrtoglavo pala na 150 dolara po unci. Sinclair je više puta odlazio kod Sai Babe u Indiju. On kaže da je Babinom milošću otkrio da duhovnost svakog čovjeka treba biti ispred zarađivanja novaca i posjedovanja imetka, jer sve je prolazno, ali duša ostaje vječno. Jedanput ga je Baba zamolio da govori njegovim studentima. Između ostalog, Sinclair je rekao: «Ja sam materijalno bogat čovjek, ali još više duhovno. Izvadio je iz džepa rupčić i rekao: «Ovaj rupčić je moje najdragocjenije blago kojeg mi je poklonio Sai Baba».

Kutumba Rao, službenik na sudu u Madakasiriju, došao je sa suprugom prvi puta kod Sai Babe tijekom 1957. godine i odmah postao Babin poklonik. Često je sa suprugom dolazio u Puttaparthi i sudjelovao u Babinim obredima. Baba je često putovao po Indiji i širio svoje Božje poslanje. Jednog dana sa nekoliko poklonika došao je u Raovu kuću u Nandyalu. Za vrijeme pjevanja svetih pjesama (bhajana), Rao je poklonio Babi vijenac svježih ruža od kojih je Baba napravio hrpicu latica. Nakon toga je iz te hrpe materijalizirao srebrnu posudu u kojoj je bio nektar (mirisno piće besmrtnosti) i malu žličicu. Svima prisutnima Baba je sa žličicom dao malo nektara. Tijekom 1966. godine Rao je s nekoliko poklonika došao kod Babe da dobiju njegov blagoslov za osnivanje Sri Sathya Sai Babine organizacije u svojem mjestu. Poklonici su htjeli da Rao bude predsjednik toga društva, ali Baba je rekao Raou: «Ti imaš drukčiju ulogu u mojoj misiji». Godinu dana kasnije, dok je supruga otišla k Babi u Prasanthi Nilayam, u njegovom snu pojavio se Baba i rekao mu: «Povuci se sa svoga posla i dođi u Prasanthi Nilayam». Sljedeći dan Baba je pozvao Raovu suprugu na razgovor i rekao joj da je došao u san njezinog supruga. Kada se supruga vratila kući, njezini roditelji su se protivili da Rao ide k Babi u ašram jer je pred njim svjetla karijera. Međutim, kada je sljedeći put došao k Babi, ovaj ga je blagoslovio i zamolio da dade otkaz na radnom mjestu u sudu i sa suprugom dođe kod njega u Prasanthi Nilayam gdje će kasnije preuzeti mjesto tajnika u Centralnoj Sri Sathya Sai organizaciji. Bračni par se ovdje u Prasanthi Nilayamu duhovno preporodio, služeći Bogočovjeku. Tijekom 1980. godine, za vrijeme rođendanskih svečanosti na stadionu Vidiyagiri, kada se tisuće siromašnih ljudi hrani i daruje im se odjeća, Rao se sa džipom odvezao do kantine da doveze dio hrane. Kada su utovarivali lonac vrućeg sambara, ovaj se preokrenuo, a vrelo jelo izlilo se na noge Raoa. Odmah su ga odvezli u bolnicu gdje su mu obradili opekline i zamotali ih zavojima. Kada ga je kasnije vidio Baba, rekao je: «Ništa se nije dogodilo tvojim nogama». Raova supruga bila je užasnuta kada je vidjela njegove noge. Ujutro, sljedećeg dana supruga je odmotala zavoje da vide kolike su opekline, ali se silno iznenadila kada je vidjela da su noge potpuno zdrave. Kutumba Rao umro je 27. ožujka 1989. godine. Nekoliko sati prije Raove smrti, Baba je nekim zaposlenicima rekao: «Danas je poseban dan, vrlo pogodan da Kutumba Rao napusti ovaj svijet».

Shishir Kumar Bose je po želji Sai Babe 20. listopada 1988. godine održao govor pred širokim auditorijem u Prasanthi Nilayamu. Nakon govora sjeo je na pozornici gdje su se nalazili još neki visoki uzvanici. Imao je već dva dana visoku temperaturu. Za vrijeme Babinog govora jako mu je pozlilo i u nesvjesnom stanju pao na pod. Dvojica liječnika odmah su dotrčali do Bosea i ustanovili da je prestao disati. Sai Baba je prekinuo svoj govor i pošao prema mrtvom Boseu, praveći pokrete s obje ruke. Liječnici su ga obavijestili da je Bose mrtav. Baba se sagnuo i desnom rukom podigao njegovo rame i rekao: «Bose, ustani»! Bose je polako počeo otvarati oči, a na licu mu se pojavio smiješak čim je vidio Babu. Baba ga je potapšao po lijevom ramenu i naredio mu: «Ustani»! Bez ičije pomoći Bose je polako ustao, na zaprepaštenje i čuđenje svih prisutnih. Baba mu je opet rekao: «Pođi na kraj pozornice i sjedni pokraj prozora gdje ćeš imati svježeg zraka».

Gospodin Jumsai rođen je u Bangkoku početkom II Svjetskog rata. Kuća njegovih roditelja bila je smještena u vojnom području Bangkoka. Japanska vojska zauzela je Tajland i bombardirala sve vojne punktove u gradu. Jednog jutra netko je zakucao na njihova vrata. Majka je otvorila vrata i ugledala jednog redovnika u narančastoj odjeći koji joj je predao paketić finog praha i naredio da ga posipa po krovu kuće koja će biti zaštićena od bombardiranja. Nakon nekoliko dana to područje je bilo jako bombardirano u kojem su sve zgrade bile porušene, osim njihove koja je ostala čitava. Nekoliko prvih godina Jumsai se školovao u Bangkoku, a zatim je s roditeljima otišao u Francusku gdje je njegov otac radio za UNESCO u Parizu. Ovdje je Jumsai nastavio školovanje, ali je bio jako neposlušan. Nije htio učiti pa je bio najlošiji u razredu. Jedne noći iz sna ga je probudio jaki glas koji je tri puta izgovorio: «Art-Ong (zašto to radiš»? U sobi se ujedno pojavila jaka svjetlost pa se prestrašio. Međutim, kada se isto dogodilo tri noći uzastopno, još više se prestrašio i odlučio se promijeniti. Počeo je meditirati i proučavati svete tekstove što mu je pomoglo da se promjeni i počne učiti. Uskoro je bio prvi u razredu po učenju. Počeo je osvajati najviše nagrade na svim natjecanjima, počevši od glazbe, umjetnosti ili znanosti. Nakon završetka školovanja u Engleskoj vratio se u Tajland i postao znanstvenik, inženjer, poslovni čovjek i član parlamenta. Mnogo je čitao o svetim ljudima u Indiji i tražio svog gurua. To mu se ispunilo kada ga je jedan prijatelj upitao, da li želi vidjeti Sri Sathya Sai Babu? Odmah je osjetio val neke energije u tijelu i krajem 1982. godine je s majkom otišao kod Babe u Indiju gdje se u Prasanthi Nilayamu slavio Babin 56 rođendan. Ovdje je u Sai Babi otkrio svog božanskog učitelja. Četiri mjeseca kasnije se vratio u Prasanthi Nilayam gdje je grupu poklonika iz Tajlanda Baba pozvao na razgovor. Ovdje je Jumsai pozorno pratio Babinu ruku koja je jednim zamahom najprije stvorila vibhuti, a zatim ručni sat i svoje posjetnice s fotografijom za sve poklonike u sobi. Jumsai je i ovdje razmišljao o svojem sudjelovanju u politici i o zdravlju kralja Tajlanda. Tada je Baba rekao grupi poklonika: «Vrlo ste sretni što imate kralja koji provodi u djelo ljudske vrijednosti. Nemojte se brinuti, jer ja ću se pobrinuti za njega». Tada se Baba okrenuo prema Jumsaiu i rekao: «Član parlamenta. Možeš sudjelovati u politici jer imaš moje blagoslove». Vrativši se kući, Jumsai je izabran za tajnika Sri Sathya Sai organizacije. Uskoro su se širom Tajlanda otvarale mnoge Sri Sathya Sai organizacije. Jumsai je sa svojim suradnicima obilazio škole i fakultete i govorio učenicima, studentima i profesorima o Sai Babi i njegovom božanskom učenju. Za vrijeme jedne međunarodne konferencije u Prasanthi Nilayamu, Baba je mnogo razgovarao sa izaslanicima. Jumsaija je Baba pogledao u oči i rekao: «U ovom životu ti provodiš svoje vrijeme u odgoju djece, što je dovoljno da ne moraš više ništa raditi. Ja ću se pobrinuti za sve tvoje potrebe, a ako imaš neki posao, ja ću se brinuti za njega i ti se ne moraš ništa brinuti». Tada je Jumsai odlučio da ostatak svoga života posveti odgoju djece. U Tajlandu je u kratkom vremenu preko 15.000 učitelja završilo tečaj o odgoju i ljudskim vrijednostima. Jumsai je u Tajlandskom parlamentu pokrenuo da se izglasa zakon o novom obrazovnom programu u kojem je glavni cilj ispravno ponašanje i odgoj ljudskih vrijednosti svakog čovjeka. Jumsai se bavio i sitnim biznisom jer je imao malu tvornicu u predgrađu Bangkoka, gdje su se događale česte provale i krađe. Zbog toga je Jumsai zaposlio noćnog čuvara koji je često zaspao na poslu. Jedne noći iz sna ga je probudio neki čovjek rekavši mu: «Obavljaj dobro svoju dužnost». Čuvar se probudio i vidio da čovjek odlazi. Isto se dogodilo četiri noći za redom i čuvar se prestrašio i odlučio da ubuduće dobro obavlja čuvarski posao. Sutradan je došao u Jumsaijev ured i sve priznao. Kad je na zidu opazio Babinu sliku jako se uplašio, rekavši: «To je taj čovjek koji me je probudio». Tijekom vremena Jumsai je postao uspješan poslovni čovjek koji se bavio s tri različita posla, ali je uskoro sve izgubio i zapao u teške financijske probleme. Osjećao se bespomoćno i depresivno i u sebi molio Babu da mu pomogne. Jednog dana dobio je telegram od Sai Babe da dođe u Prasanthi Nilayam i pred 3.000 pedagoga i učitelja održi govor o ljudskim vrijednostima. Kupio je najjeftiniju povratnu kartu i otišao k Babi u Indiju. Kad je završio svoj govor, dobio je obavijest da dođe na verandu gdje će razgovarati s Babom. Obradovao se jer je dobio priliku da Babi iznese svoje probleme, ali ga je Baba preduhitrio rekavši: «Znam sve. Izgubio si sve svoje poslove i u teškom si financijskom stanju, ali budi sretan jer sam te želio samo provjeriti». Jumsai se potužio Babi da ima povratnu kartu i sutra se mora vratiti u Bangkok, ali je Baba rekao: «Ne idi». Sutradan ga je Baba pozvao k sebi gdje ga je predstavio ministru i još nekim poklonicima. Nakon obilnog ručka Baba je otpratio goste i rekao Jumsaiu: Sada možeš otići jer sam ti rezervirao taksi do Bangalorea. U taksiju je stalno gledao na sat jer je bio siguran da će zakasniti. Kad je stigao u zračnu luku njegov let je kasnio i on je zadnji ušao u zrakoplov. Kad je stigao u zračnu luku Bombay jedan službenik mu je rekao da je netko telefonom nazvao da jedna važna osoba stiže iz Bangalorea i mora stići na let za Bangkok. Zbog toga je let za Bangkok odgođen tri sata. Nakon nekoliko dana Jumsai je dobio nekoliko dobrih poslovnih ponuda i njegovo se financijsko stanje iz temelja popravilo za što treba zahvaliti jedino Sai Babu- Bogočovjeku.

Psihoterapeutkinja Phyllis Krystal iz Los Angelesa, u Kaliforniji, je mnogo puta govorila svojim pacijentima i studentima da se moraju osloniti na Boga koji se nalazi u svakom čovjeku, ako žele naći ljubav, mir i sreću. Tražila je duhovnog učitelja koji će je voditi u životu. U gradskoj knjižnici našla je knjigu o Sai Babi koju je iste večeri pročitala i zaželjela da vidi Sai Babu. U siječnju 1973. godine sa suprugom je otputovala u Indiju i u Bangaloreu je konačno vidjela Babu kada je izašao iz svog ašrama u Brindavanu i počeo lagano hodati između redova muškaraca i žena koji su sjedili. Prošao je pored Krystal i ne pogledavši je. Odmah je u sebi pomislila da on nije njezin duhovni učitelj. Međutim, Baba se okrenuo i pošao natrag i zaustavio se smiješeći ispred Kristal,rekavši: «Dakle, došla si»! Nakon nekoliko dana Baba je pozvao bračni par k sebi na razgovor. Kada je Baba upitao supruga Sidneya što želi, ovaj je odgovorio da pomogne supruzi da se riješi glavobolje. Tada je materijalizirao Vibhuti koji treba pomiješati sa vodom ili mlijekom i tu smjesu nekoliko dana, ujutro, držati pod nosom. Tada je zamahnuo rukom i za suprugu stvorio privjesak sa svojom slikom koji će joj pomoći da zaustave glavobolju. Za vrijeme drugog razgovora materijalizirao je srebrni prsten sa blještavim kamenom za suprugu Phyllis i rekao: «Kada te zaboli glava, dodirni čelo prstenom». Nakon nekoliko dana Phyllis Krystal je shvatila da je Baba Bog u ljudskom obliku. Godinu dana kasnije kada se bračni par Krystal od Babe vračao u London, doživio je nesreću koja se, zahvaljujući Babi, dobro završila. Naime njihov avion je 3. ožujka 1974. godine poletio iz Bombaya i na putu za London najprije je sletio u Bahrainu, a zatim u Beirutu gdje su u avion ušla i dvojica otmičara. Nakon jednog sata otmičari su obavijestili posadu i putnike da je zrakoplov otet. U avionu je zavladao strah i tišina. Otmičari su imali automatske puške i pištolje. Naredili su jednom putniku da pokupi putovnice, a zatim su uzimali putne torbe koje su ispraznili i ponovno napunili dinamitom te ih postavili na nekoliko mjesta u avionu. Kod putnika se pojavio veliki strah i zlokobna tišina jer su bili sigurni da su ovo zadnji trenuci njihovog života. Phyllis je počela tiho moliti i dozivati Sai Babu. Iz torbe je potajno izvadila Babinu sliku, prsten i paketić vibhutija i stavila u svoje krilo. Jedan terorist je pazio na putnike, a drugi je razmatao žicu po avionu s namjerom da raznesu cijeli avion. Nakon toga naredili su stjuardesama da im dadu sve boce s tekućinom i parfemima. Jedan otmičar počeo je otvarati i razbijati boce i izlijevati njihov sadržaj po avionu. Cijelo vrijeme Phyllis je stalno tiho dozivana Babu da im pomogne. Uskoro se onaj otmičar, koji je razbijao boce, jako porezao na staklo i ruka mu je počela krvariti. Izvadio je rupčić kako bi zaustavio krvarenje, ali nije uspio. Tada je postao jako nervozan, a ruke su mu se počele tresti, pa je nervozu prenio i na drugog otmičara. Cilj otmičara bio je da se spuste u Atenu i zatraže oslobađanje dvojice bivših terorista. Kako nisu dobili dopuštenje da se spuste u Ateni, avion je nastavio let prema Amsterdamu. Kako je u avionu počelo nestajati goriva, jedva je zračna luka u Amsterdamu dozvolila da se avion spusti na udaljenom dijelu piste. Tada su otmičari naredili putnicima da odmah izađu iz aviona, prije nego ga zapale. Bračni par Krystal ubrzo se ukrcao u avion za London i iz zraka su vidjeli kako gori zapaljeni avion gdje su se oni prije kratkog vremena nalazili. Kada je sljedeći puta Phyllis došla kod Babe da mu zahvali, on ju je prekinuo rekavši: «Da, znam, jer sam čuo tvoj glas kako me dozivaš». Phyllis Krystal je napisala jednu knjigu, a na to ju je potaknuo i nadahnuo 1990. godine upravo Sai Baba. Razmišljala je da napiše i drugu, ali nije znala kako bi glasio naslov knjige. Kada je došla kod Sai Babe, on se nasmiješio i rekao: «Svami će se pobrinuti za naslov».Zamahnuo je rukom i stvorio srebrno pero napunjeno s tintom i optočeno zlatom i zelenkasto plavim emajlom. Tada je rekao: «Zvat će se Knjiga je u peru».

Dr. Michael Goldstein i njegova supruga Gloria, kao vjerni Babini poklonici, bili su kod Babe u Prasanthi Nilayamu tijekom kolovoza 1986. godine. Dr. Goldstein bio je u to vrijeme član Svjetskog vijeća Sathya Sai organizacije. Kad je Baba išao nadgledati dramske probe svojih studenata u Institutu kampusa pozvao je i Goldsteina da mu se pridruži. Kada su se automobilom vračali u Babino prebivalište, Baba je iznenada rekao: «Goldsteine, ovo ti je zadnja prilika da se voziš sa Svamijem». Međutim, Goldstein se iznenadio, ali je zamolio Babu: «Svami, ti si mi već dao dopuštenje da sudjelujem u tvojim rođendanskim svečanostima u studenom, pa te ponizno molim za tu priliku». Baba je neko vrijeme zatvorio oči i rekao: «Da, bit ćeš na rođendanskim svečanostima». Sljedećeg dana Baba ih je pozvao k sebi i zamolio da odgode svoj odlazak za jedan dan, rekavši: «Um je ključ, a srce je brava. Okreneš li ključ prema svijetu, u umu nastaju bezbrojne želje i kaos. Okreneš li ključ prema Bogu, u umu nastaje nevezanost i mir». Njihov zakazani let iz Bombaya prema Americi bio je 5. rujna 1986. godine. Iako su Babi obećali da će svoj let odgoditi za jedan dan, oni ga nisu poslušali, već su iz Bombaya krenuli avionom Pan American 5. rujna. U avionu je nastao užas kada su u Karachiju u Pakistanu teroristi oteli avion. Goldstein i njegova supruga počeli su se moliti i pozivati Sai Babu da im pomogne. U avionu su svjetla pogašena i teroristi su počeli pucati po putnicima i osoblju. Milošću Sai Babe, Goldstein i njegova supruga uspjeli su neozlijeđeni pobjeći iz aviona. Kada je Goldstein u studenom došao kod Babe da mu zahvali i sudjeluje na rođendanskim svečanostima, Baba je rekao: «Nisi me poslušao da odgodite svoj let za jedan dan, a ja sam vidio kako te teroristi ubijaju u avionu. Kad si me molio da dođeš ovamo na moj rođendan, ja sam promijenio tvoju sudbinu i spasio te zbog tvojih molitvi».

Kada se ateisti okrenu prema Bogu, oni su najpouzdaniji među vjernicima. Jedan takav ateist bio je i pisac Ramana Rao koji je ismijavao svakoga vjernika. Prvi puta slučajno je vidio Babu kada se skuterom vraćao kući. Na cesti pred jednim bungalovom mnoštvo ljudi zaustavilo je promet pa je i Ramana Rao morao stati i čekati da se ljudi raziđu. Nakon kraćeg vremena iz bungalova je izašao Sai Baba sa svojim domaćinom. Ljudi su ga pozdravljali i pljeskali, što je nehotice učinio i Rao. Prošlo je neko vrijeme i on je zaboravio ovaj događaj. Jednog jutra sreo je jednog prijatelja koji ga je pozvao da zajedno odu kod Sai Babe u Puttaparthi., ali je Rao to odbio. Međutim, prijatelj je bio uporan i konačno ga je nagovorio, ali pod uvjetom da mu ne drži nikakve propovijedi protiv pušenja, droge, pića i kartanja. Prijatelj je na sve pristao i oni su se uskoro našli kod Babe u Prasanthi Nilayamu. Neke poklonike Baba je zvao u sobu na razgovor te im materijalizirao vibhuti, prsten, medaljon ili neki drugi ukrasni predmet, ali Raoa i njegovog prijatelja je ignorirao. Rao je bio nezadovoljan i nagovorio prijatelja da se četvrti dan vrate kući. Međutim, te noći Rao nije mogao zaspati zbog velike glavobolje pa je otišao do Ganešinog kipa i tiho pozvao Babu: «Baba, čuo sam o tvojim čudesnim moćima. Poklonit ću se pred tobom i namazati taj pepeo po svom čelu, ako moja glavobolja prestane. Ti si Bog, a u protivnom si varalica». Kleknuo je pred kipom sa koje je uzeo malo pepela i stavio na čelo. Vratio se u krevet i ubrzo zaspao. Četvrtog jutra oba prijatelja sjedila su ispred mandira na zadnjem Babinom blagoslovu (daršanu) prije odlaska kući. Niti ovaj put Baba ih nije niti pogledao. Poslije daršana unajmili su vozilo i htjeli otići, ali je u tom trenu došao jedan student i rekao da ih Baba zove k sebi. Odmah su potrčali za studentom koji ih je odveo do Babine sobe na prvom katu. Baba ih je dočekao sa osmjehom i rekao da sjednu. Okrenuo se prema Raou i rekao: «Hej ti brundalo, kako tvoja glavobolja? Borio si se s njom više od jednog sata». Rao se zaprepastio, misleći u sebi, kako to Baba znade? U znak štovanja dodirnuo je njegova stopala i potvrdno odgovorio: «Da, glavobolja je nestala, Svami». Raov prijatelj je počeo objašnjavati Babi: «Svami, on te vidi prvi put…. Ali Baba ga je odmah prekinuo rekavši: «Ovo mu je drugi put, jer me je prvi puta vidio pred bungalovom u Hyderabadu». Baba je zamahnuo desnom rukom i stvorio prasadu (granulasti prah boje žita) rekavši: «Uzmi ovu blagoslovljenu hranu i pojedi je». To je bio početak preobrazbe ateiste Ramane Raoa koji je često dolazio kod Sai Babe i uvijek je bio svjedok mnogim njegovim čudesima. Jednom prilikom doveo je kod Babe svog oca koji je štovao Gospoda Venkataramana. Baba je ocu zamahom ruke materijalizirao zlatni talisman i rekao: «Ispunio sam tvoju želju, jer si bio jako žalostan kada si izgubio talisman kao poklon od tvoga oca». Ramani Rao našao je svoga duhovnog učitelja i sve njegove loše navike zauvijek su nestale. Izabran je za predsjednika Sathya Sai organizacije za državu Andhru Pradesh. Bio je 10 godina član nacionalnog odbora za razvoj sela, a nakon toga postavljen je za koordinatora za cijelu Indiju.

Sri Narayana Kasturi rođen je 1897. godine. Kod Sai Babe je prvi puta došao 1948. godine i od tada je postao njegov poklonik. Radio je na sveučilištu u Mysore, ali je 1954. godine dao otkaz, i nakon razgovora sa Sai Babom, prihvatio je mjesto urednika Sveindijskog radija u Bangaloreu. Kasturi je bio jako talentiran za pisanje i držanje govora. Kada je završio svoju kratku misiju na Sveindijskom radiju u Bangaloreu, preselio se kod Sai Babe u Prasanthi Nilayam gdje je našao svoje životno ispunjenje da mu služi svim srcem i dušom. Najprije je bio upravitelj pošte i urednik mjesečnog lista Sanathan Sarathi u kojem je mnogo pisao o Sai Babi i njegovom učenju. Napisao je nekoliko knjiga o Sai Babi, ali je najpoznatija «Istina dobrota ljepota» koja opisuje Babin život. Među mnogim Babinim čudesima koje su opisane u njegovoj knjizi, prisjeća se i jedne zgode iz Masulipatame kada je Baba ušao u more i vidjeli ga kako jaše na leđima morske zmije, a kada je izašao na obalu odjeća mu je bila potpuno suha. Pune 33 godine Kasturi je bio u Babinoj božanskoj blizini i nesebično mu služio, oplemenivši svoj život. Izračunao je da je do 1970. godine Baba stvorio oko pet tona svetog pepela (vibhutija). Na kraju svoje autobiografije, koja je izašla 1982. godine, Kasturi je napisao: «Moram čestitati sebi što sam imao dobro školovanje. Sada čekam da primim svoju završnu svjedodžbu, to jest da mogu uskočiti u toplo krilo božanskog Sathya Sai Babe i da se napokon odmorim u njemu». Trenutak za kojim je čeznuo došao je 14. kolovoza 1987. godine kada je skoro bez svijesti ležao u bolnici, čekajući smrt. Oko podne je do njegovog kreveta došao Baba i pozvao ga svojim božanskim glasom: «Kasturi»! On je odmah otvorio oči pogledavši svoga voljenog Boga, a blaženi smiješak osvijetlio je njegovo lice. Baba mu je materijalizirao vibhuti, stavivši mu malo u usta, a ostatak je dao njegovoj kćeri. Tada mu je s mnogo ljubavi rekao: «Nemoj misliti na prošlost ni na što drugo, misli samo na mene». Kasturi je sklopio oči i nakon jednog sata umro.

Isac Tigret i Sai Baba

Isac Tigret i Sai Baba

Sai Baba i Krystal Phyllis

Sai Baba i Krystal Phyllis

Narayana Kasturi i Sai Baba

Narayana Kasturi i Sai Baba


Nekoliko mjeseci prije rušenja Berlinskog zida Sai Baba je primio četiri sovjetska delegata. Na kraju razgovora, koji je trajao 40 minuta, Baba je zamahom ruke stvorio zapečaćenu knjigu za predsjednika Gorbačova. Knjiga je predana Gorbačovu, nakon čega je srušen Berlinski zid, a SSSR se na mirni način podijelio u današnje države. U Moskvi je otvoren Sai Babin centar čiji član je postala i Gorbačova supruga.

Sai Baba često govori svojim poklonicima: «Kad svijet stigne na rub provalije, dolazi avatar da promijeni ljudsko srce. «Nisam došao ustanoviti novu religiju, nego zapaliti plamen ljubavi u vašim srcima. Poštujte razlike među religijama jer sve vode prema jednome Bogu, koji u pojedinim religijama ima svoje ime. Kršćani ga zovu Bog i njihov simbol je križ, muslimani ga zovu Alah i njihov simbol je polumjesec i zvijezda, hinduisti ga zovu Kršna i njihov simbol je OM ili pranavu, u budizmu je simbol vjere kotač, židovi ga zovu Jahve, i t. d. Dijeliti ljude zbog religije je zlodjelo protiv čovječanstva. Imajte poštovanje prema Bogu i svakom živom biću».

Krajem prosinca 1991. godine Walter i Elsie Cowan iz Kalifornije, kao dugogodišnji Babini poklonici, došli su kod Babe u Chennai. Na sam Božić Walter je dobio srčani napad i hitno odvezen u bolnicu gdje su liječnici konstatirali njegovu smrt. Supruga Elsie pomolila se Babi sa željom da joj spasi supruga, rekavši na kraju molitve: «Neka bude volja tvoja». Kada je Elsie sa svojom prijateljicom Ratan Lal došla u bolnicu liječnici su rekli da je umro od srčane kapi i upale pluća i da se njegovo tijelo nalazi u mrtvačnici. Kada je Elsie ušla u mrtvačnicu, našla je supruga kako sa sebe odmotava mrtvačku ponjavu. Elsie i liječnici su se zaprepastili, vidjevši da mrtav čovjek ustaje i s njima razgovara. Kasnije je Baba rekao: «Čuo sam da me gospođa Cowan zove, te sam odmah prekinuo razgovor s poklonicima i otišao u bolnicu i učinio sve što je trebalo s Walterom».

Početkom devedesetih godina k Sai Babi su počeli dolaziti i poklonici iz Irana. Među njima se posebno isticala jedna peteročlana obitelj (roditelji i tri kćeri) Jednom prilikom k Babi je došao samo otac, pa ga je Baba upitao: «Gdje su ti žena i kćeri»? «Oni su na hodočašću u Meki»- odgovori otac. «A da li bi ti želio otići malo do Meke»?- upitao je Baba. Čovjek nije stigao niti odgovoriti jer je istog časa nestao, a Baba je nastavio razgovor s ostalim poklonicima. Pred kraj razgovora Iranac se opet našao na svojem starom mjestu što je jako iznenadilo ostale poklonike. Baba se sa smiješkom na licu obratio Irancu: «Kako je bilo»? «Odlično, ali moja žena i kćeri ti od srca zahvaljuju na mojem trodnevnom boravku». Kada su izašli iz Babine sobe, poklonici su zamolili Iranca da im nečim dokaže boravak u Meki. Čovjek je iz džepa izvadio račun iz hotela u Meki na kojem su se vidjeli datumi.

Jednom prigodom kod Babe u Prashanthi Nilayam došla je grupa poklonika iz Europe. Za vrijeme svog daršana (blagoslova), Baba je obilazio redove poklonika i neke upitao za njihove želje. Zastao je i pokraj jednog poklonika iz Švicarske koji je prvi puta došao kod Babe i upitao ga: «Što ti želiš?» «Želim švicarski sat vrhunske marke»- odgovori čovjek. Baba je zamahnuo rukom i na dlanu mu se stvorio traženi sat s računom iz švicarske trgovine. Čovjek je bio zaprepašten i drugi dan avionom se vratio u Švicarsku gdje je našao traženu trgovinu. Pokazavši trgovcu sat i račun, upitao ga tko ga je kupio. Trgovac je odgovorio da je prije tri dana došao jedan čovjek s bujnom kosom i kupio taj sat u isto vrijeme kada ga je Baba darovao pokloniku iz Švicarske.

Sredinom devedesetih godina k Sai Babi je došao veći broj poklonika iz Argentine. Poslije razgovora, Baba je svakoga pitao što želi. Neki su tražili nešto za uspomenu ili blizinu s Babom, a jedino je Pedro zamolio Babu da se hitno vrati k bolesnoj ženi u Buenos Aires. Nakon neuspjelog nagovaranja, Baba je podignuo ruku, a na zidu njegove sobe pojavila se najprije slika Južne Amerike, zatim Argentine i Buenos Airesa, kao da je satelitski prikaz na internetu. «Jeli ovo tvoj grad»? upitao je Baba. Da, kimnuo je Pedro. «Jeli ovo tvoja ulica»? ponovo je upitao Baba. Da, kimnuo je Pedro. «Jeli ovo tvoja kuća»? Da, opet je klimnuo Pedro. «Što čekaš, uđi», naredio je Baba. Pedro se približio zidu, rukom je primio sliku kvake, a naslikana vrata su se otvorila i on je ušao i nestao iz sobe. Svi prisutni poklonici bili su zaprepašteni i ošamućeni su izlazili iz Babine sobe. Istog dana netko od poznanika nazvao je kuću Pedra u Buenos Airesu. Na telefon se javio Pedro, rekavši, da se pred iznenađenom suprugom pojavio u bijeloj indijskoj odjeći i bos. Na suprugin upit: «Odakle si takav stigao», ja sam odgovorio: «Iz Svamijeve sobe».

Studenti su primjetili da je Babina kosa počela sjediti. Kada su o tome obavijestili Babu, on je samo stresao s glavom i kosa je odmah pocrnila, a takva će ostati sve do njegove smrti.

Od 1989. do 2001. godine Ljubici Ljubić iz Zagreba i njezinom sinu Velimiru Baba je u više navrata materijalizirao razne predmete i uspješno ih vodi kroz njihove živote. Kao velika Babina poklonica, Ljubica Ljubić napisala je i dvije knjige posvećene Sai Babi.

Tijekom 1991. godine Sai Baba je izjavio: «Moje razdoblje planiranja je 16 godina» Od 1 – 16 godine planirane su božanske igre (lila)

Od 17 – 32 godine planirana su čuda (mahima)

Od 33 – 48 godine planirana je pouka o duhovnim istinama (upadeša)

Od 49 – 64 godine planira se odgoj i obrazovanje (vidya)

Od 65 – 80 godine planira se zdravlje i higijena

Od 81 – 96 godine planira se ponovno buđenje vječne religije (sanatana)

Iz ovoga proizlazi da će Sai Baba napustiti svoje tijelo krajem 2021 ili tijekom 2022. godine.

U ovoj knjizi opisano je oko 140 Babinih Božanskih čuda od rane mladosti do 1991. godine. Međutim, Baba je i dalje nastavio sa svojim Božanskim čudima sve do 2006. godine, od kada je ograničio svoje djelovanje, jer samo jedanput dnevno u kolicima dolazi među svoje mnogobrojne poklonike, dajući im svoj daršan i budi u njima vječnu religiju o prisutnosti Boga.

Babino Božansko djelovanje prepoznali su ljudi širom svijeta, a vjetrovi promjena, koji su počeli puhati u malom indijskom selu Puttaparthiju od 1926. godine, stigli su do današnjeg dana u sve zemlje svijeta i pomažu ljudima da se, uz pomoć duhovnosti (ljubav, mir i poštovanje prema Bogu i čovjeku), oslobode okova materijalizma, žive i rade pošteno i pomažu siromašnima i socijalno ugroženim ljudima.